Prilagođeno pretraživanje

srijeda, 22. kolovoza 2007.

Popravak električnih vodova i dalekovoda – akcija u visini



Popravak električnih vodova, dalekovoda i instalacija

Oluja – gasi se svijetlo. Električne energije nema samo par minuta. Kompleksan sistem električnih vodova i montera brine se za neprestanu opskrbu električnom energijom.

Ukupna dužina svih električnih vodova i dalekovoda u Njemačkoj proteže se preko 1,6 milijuna kilometara. Time Njemačka raspolaže jednim od najgušćih i najkompleksnijih sustava za opskrbu električnom energije. Energijski tok prekida se samo udarom groma, a to se događa otprilike 3500 puta godišnje. No svaki udar groma ne uzrokuje prestanak opskrbe sustava električnom energijom.

Ako je oštećen visokonaponski vod, potrošač najčešće to uopće i ne primjećuje. Vodovi i dalekovodi su spojeni u prstene, a električne energija može se dovesti iz različitih pravaca. Na taj način osigurava se konstantna opskrba potrošača električnom energijom.

Popravak električnih vodova, dalekovoda i instalacija - 24 sata u akciji

Ako nastupi smetnja u sustavu za opskrbu električnom energijom, ona se u centru za opskrbu električnom energijom registrira i lokalizira. U svako doba dana se iz tog razloga šalju monteri, kako bi se problem što prije riješio, pogotovo ako je rijeć o dalekovodu.

Većina popravaka obavalja se pomoću dizalice.U većim visinama ili kod mekog tla koriste se specijalna vozila koja se kreću po žicama dalekovoda, a ponekad se koriste i helikopteri.

Misija u zraku: dalekovod

Pretpostavka za popravak voda pomoću helikoptera je „suho“ vrijeme i samo slab vjetar. Često se radi na visoko-naponskim dalekovodima snge 380-kv u visini od 80 metara. Da bi se to obavilo, 60 kilograma teška aluminijska košara sa radnicima spušta se do mjesta koje je potrebno sanirati.

Zbog sigurnosti svih osoba koje učestvuju u navedenom procesu, električna struja se isključuje u „pogođenom“ području. Ako vodič leži na „košari“, monteri mogu vodič popraviti u roku od par minuta. Oni montiraju aluminijske spirale oko električnih vodova, kako bi pomoću njih ponovno uspostavili kontakt.

Bez helikoptera popravak oštećenih vodiča dalekovoda bio je veoma kompliciran, pogotovo u nepristupačnom terenu. Monteri su često morali koristiti drugi vodič, kako bi mogli sanirati oštećeni vodič, ili su spuštali oštećeni vodič u potpunosti na tlo. To ne samo da je uzrokovalo više posla, već je bilo povezano i sa dužim prekidima u opskrbi električnom energijom.

Popravak električnih vodova, dalekovoda i instalacija – put do utičnice

U Njemačkoj se 1,6 milijuna kilometra električnih vodiča proteže na 30 metara visokim čeličnim stupovima. Koliko se i oštećeni vodiči smiju približiti tlu također je propisano zakonom. Kod visokonaponskih vodova razmak do tla ne smije biti manji od šest metara, a iznad prometnica manji od sedam metara.

Vodiči se danas pretežno sastoje od aluminija, budući da električna struja treba metalni vodič. Da se vodič ne bi previše zagrijao, prema odgovarajućoj jakosti električne struje mora se koristiti vodič dovoljno velikog presjeka.

Kod velikih dalekovoda, napon iznosi do 380.000 Volta, kod regionalnih 20.000 Volta, a kod lokalnih mreža koje opskrbljavaju potrošača energijom, napon iznosi samo 380 Volta.

Ušteda energije zbog visokog napona dalekovoda

Kad se električna struja transportira vodičem, energija se gubi budući da vodiči pruže otpor električnoj energiji. Energija se gubi u obliku topline. Iznimku u ovoj kategoriji čine supravodiči, ali je njihovo masovno korištenje jednostavno preskupo.

Energetski gubitci rastu sa količinom prenešene energije. No, povišenjem napona gubitci se mogu smanjiti. Na velikim udaljenostima električna energija se stoga prenosi visokonaponskim dalekovodima.

Na kraju dalekovoda napon se u elektranama reducira pomoću transformatora, do trenutka kad se ne postigne adekvatan napon za potrošila. Na taj način električna energija dolazi u naša domćinstva, te opskrbljava naše domove energijom.

Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

subota, 18. kolovoza 2007.

Černobil – Pripjat - Černobilska Katastrofa - 21 godina poslije



Černobil  danas – Pripjat - Černobilska Katastrofa

Černobil (Lenjin-Elektrana) je najveća tehnička katastrofa u ljudskoj povijesti. 26. travnja 1986. u 1h i 24 min je u sekciji 4 Lenjin elektrane u Pripjatu (Ukrajina) došlo do taljenja nuklearne jezgre. Radioaktivna prašina iz joda 131, cezija i plutonija se digla u atmosferu i zagadila je okolno područje. Tisuće kvadratnih kilometara su radioaktivno zagađene. Zračenje se proširilo nad Sovjetskom Unijom i središnjom Europom, sve do Skandinavije. Od tada oko elektrane postoji 30 kilometara široka sigurnosna zona, u kojoj je zabranjen pristup javnosti. 300.000 tona betona i 7.000 tona čelika stvara barijeru oko sekcije 4 navedene nuklerane elektrane. A Pripjat je sada samo grad duhova.

Radioaktivno zračenje u Černobilu i Pripjatu tisuću puta jače od uobičajenog

Černobil je trebao biti najveća nuklearna elektrana svijeta. Sovjetska Unija je tada proizvodnju električne energije roku od pet godina željela povečati za dva i pol puta. Nedugo nakon toga je došlo do eksplozije. Zračenje u centru Pripjata bilo je tisuću puta veće od uobičajenog.

Stručnjaci za nuklearnu energiju i nuklearno naoružanje, vojnici i specijalne jedinice su krenule u Černobil, gdje je istupila radijacija 400 puta jača, nego što ju je prouzročila atomska bomba u Hiroshimi. Dvije trećine radioaktivnih padalina palo je na Bjelorusiju, a druga trećina je pogodila Ukrajinu i jug Rusije. Vlada je odmah nakon nesreće službenu dozvoljenu količinu zračenja povisila za pedeseterostruko normalne količine zračenja, kako ne bi došlo do „birokratskih“ problema.

U Černobilu i Pripjatu  od 56 do 270.000 žrtava od radioaktivnog zračenja

Posljedice Černobila se do danas ne mogu procijeniti. Stručnjaci različitih organizacija uvijek mijenjaju broj žrtava. Atomic Energy Agency „IAEA“ smatra da je kod te nasreće 56 ljudi izgubilo život. Glasnogovornik World Health Organization-a „WHO“ tvrdi da je diljem Europe od navedene nesreće 20.000 ljudi izgubilo život. Greenpeace sumnja da je život izgubilo 93.000 ljudi. Ruska Akademija Znanosti smatra da je 270.00 ljudi zbog te nesreće dobilo rak, a od njih je 90.000 izgubilo život.

Nijedan izvor o Černobilu nije pouzdan

Broj mrtvih se iz više razloga može samo teško ustanoviti. Zatajnost tadašnje vlade i slom Sovjetske Unije su dovele do toga, da su mnogi dokumenti falsificirani ili nestali. Pouzdani izvori iz navedene regije Černobila i Pripjata u vrijeme nesreće nisu postojali.

Također treba obratiti pozornost na samo djelomično ustanovljivo podrijetlo oboljenja. Vrijeme raspada oslobođenih radioaktivnih čestica je između 28 dana i 24.000 godina. Bolesti koje su uzrokovane zračenjem u pojedinim slučajima mogu izbiti tek nakon više desetljeća. Osim toga je veoma teško ustanoviti je li oboljenje posljedica zračenja. Samo usporedba broja oboljelih prije i poslije nesreće može realno pokazati koliki broj oboljenja je uzrokovan zračenjem. A taj broj je zastrašujući.

Nedovoljne zaštitne mjere stanovništva Černobila i reaktora nuklearne elektrane Pripjat

Stanovništvo je velikim djelom samo nedovoljno zaštićeno, zaštitne mjere bile su nedostatne. Dan nakon katastrofe ceste oko mjesta nesreće oprane su sapunom. Kod odlaska na posao preporučeno je nositi zaštitnu masku , također je preporučljivo obrisati cipele i otresti odjeću. Ljudima koje dugoročno nije bilo moguće evakuirati iz navedenog područja isplaćivala se mjesečna odšteta. Većina njih je u međuvremenu vjerojatno izgubila život.

Rak i deformacije uzrokovane radioaktivnim zračenjem

Prema istraživanju, kod stotina bjeloruske djece Jodom 131 je uzrokovan rak žlijezde štitnjače. Ona su kontaminirana u prvim danima nakon nesreće. Neka djeca tada još uopće nisu bila rođena. U području oko Gomel-a se rak štitnjače pojavljuje 30 puta češće u odnosu na vrijeme prije nesreće. Liječnici su osim toga u zaraženim područjima ustanovili povišen broj deformacija, među ostalim „nestanak“ uha i stopala sa osam prstiju.

U jako zagađenim područjima se više nisu praktički mogli nabaviti ni neozračeni prehrambeni artikli. U mlijeku je djelomice izmjereno do 2.000 Becquerel-a po litri, a u gljivama do 200.000 Becquerel-a po kilogramu. Maksimalna vrijednost u središnjoj Europi iznosila je oko 370 Becquerel-a.

Početaka kraja Černobila i Pripjata

Lenjin-Elektrana je do eksplozije bila primjer moći Sovjetske Unije. Nakon što je navodno najbolja elektrana države kao posljedica Gorbatschowog zahtjeva prerano spojena na elektro energetsku mrežu, zabranjene su sve „negativne“ izjave i emisije o nuklearnoj energiji. Manje nesreće koje su se događale i u Černobilu nakon prerane aktivacije elektrane su zataškane. Kad je reaktorska nesreća postala poznata u javnosti, vlada je govorila samo o Černobilu. Ime „Lenjin“, kao simbol snage elektrane i svojevrsni spomenik Lenjinu nije više spominjano. Černobil je bio početak propasti Sovjetske Unije.

Černobil i Pripjat bez pomoći 

Cenzori su odvojili dim „grafitnog požara“ s fotografija; a tek 19 dana nakon nesreće je Gorbatschow dao izjavu, tri godine kasnije je posjetio mjesto nesreće. U Pripjatu su prošla 36 sata, do kad nije započela evakuacija 50.000 stanovnika. Oko 120.00 ljudi je neplanski premješteno. Stanovnici informacije o zdravstvenim posljedicam nisu ni dobili, a posjed uređaja za mjerenje radijacije je zabranjen. Posljedice Černobila državu su stajale više milijardi američkih dolara. Nedostatak električne energije je gospodrski rast 1871. snizio skoro na 0, i time je ubrzana propast Sovjetske Unije.

Černobil – Panika u Središnjoj Europi uzrokovana nuklearnom katastrofom

Vijest o katastrofi se tek nakon par dana proširila u inozemstvo. 29. travnja je prvi puta javljeno, da je došlo do atmoske nesreće u Sovjetskoj Uniji. Sovjetska medijska blokada je i dalje funkcionirala, ali su švedske mjerne postaje registrirale povišenu količinu radioaktivnog zračenja na istoku.Stoga je sovjetska vlada bila prisiljena reagirati.

Stanovništvo u središnjoj Europi bilo je zabrinuto . Koliko radioaktivnih padalina je palo na kojim mjestima , i jesu li padaline dovoljno jake da uzrokuju rak bila su centralna pitanja tih dana. Reakcija: bazeni i kupališta su zatvorena, a djeca su se opskrbljivala mlijekom u prahu.

Koliko radioaktivnog zračenja uzrokuje rak?

Stanovništvo središnje Europe je izloženo samo malim količinama  radioaktivnog zračenja. No, je li to radioaktivno zračenje dovoljno jako da uzrokuje rak, nitko nije mogao odgovoriti. Opasnost od zračenja usprkos svemu nitko nije mogao poreći.

Većina komisije za zaštitu od zračenja bila je mišljenja, da u središnjoj Europi nema zdravstvenih posljedica za stanovništvo. Ostali znanstvenici su navodno ustanovili povećanje broja slučajeva raka štitnjače u Češkoj, gdje je opterećenje radioaktivnim zračenjem bilo čak i manje od radioaktivnog zračenja na jugu središnje Europe. Također se spominjao veći broj nasljednih bolesti. Problem je u tomu, da se uzroci bolesti ne mogu jasno diferencirati. Usprkos tome, nesreća u Černobilu je uzrokovala nastanak ministarstava zaduženih za očuvanje okoliša diljem Europe.

Pomoć iz inozemstva

21 godinu nakon nesreće u Černobilu još uvijek je potrebna pomoć. Mnoga djeca u Černobilu oboljela su od raka. Većina njih dolazi iz Bjelorusije. Jesu li sva oboljenja uzrokovana katastrofom u Černobilu, još se ne zna. No, statistički gledano porast oboljenja ukazuje na to, da većina djece spada u „žrtve“ Černobila. Osim toga je mogućnost liječenja raka, neovisno o uzroku pogotovo za ljude iz siromašnijih krajeva nevjerojatno važna.

Ruska tehnika nuklearnog reaktora

Nesreća kao što se dogodila u Černobilu se u nuklearnim elektranama, koje su izgrađene npr. u Njemačkoj ne može dogoditi. U njemačkim nuklearnim elektranama voda za hlađenje se istovremeno koristi za usporavanje neutrona. U slučaju da se nuklearni reaktor pregrije, i da dođe do nedostatka vode, „cijepanje“ atoma se automatski prekida. Ruski nuklearni reaktori u odnosu na to koriste blok iz grafita, kako bi usporili neutrone. U slučaju da u takvom nuklearnom reaktoru dođe do pregrijavanja, „cijepanje“ atoma se bez ikakvih problema nastavlja i dolazi do katastrofalnih posljedica.

Černobil - Nedostatna sigurnost nuklearnog reaktora i elektrane Pripjat

Kod nesreće u Černobilu željelo se testirati, može li se rotacija turbine kod ispada električne energije, do paljenja agregata koristiti kao izvor električne energije. Kod testa je energija neočekivano umjesto na 25 pala na jedan posto. Pokrenule su se brojne protumjere, od kojih neke nisu odgovarale sigurnosnim propisima. Od jednom je snaga nuklearnog reaktora eksplozivno narasla. Nuklearni reaktor je tek tada isključen - taj postupak je uzrokovao nesreću. Kontrolni štapovi su dignuti. Na njihovim se vrhovima nalazio grafit. Zbog toga je došlo do ubrzane nuklearne reakcije. Lančana reakcija izmakla je kontroli. Nesreća se više nije mogla zaustaviti. Još danas se mnogi nuklearni reaktori Černobil-tipa RBMK koriste diljem Istočne Europe.

Atomska, tj. nuklearna energija i dalje pokreće elektrane

Usprkos katastrofi u Černobilu strah od katastrofe zamijenio je glad za energijom. Uvijek dalje rastuće cijene nafte i plina promijenile su stav ljudi prema atomskoj energiji. Momentalno se na svijetu koristi više od 400 nuklearnih reaktora. Nakon što je Rusija spriječila transport nafte prema Ukrajini, Ukrajina planira povećati svoje investicije u nuklearnu energiju. Četrnaest novih nuklearnih postrojenja Ukrajina želi izgraditi do 2030. Dvije sekcije, koje nakon katastrofe u Černobilu nisu bile izgrađene, dovršene su već prije 3 godine. Za tri godine također završava predviđeno radno vrijeme momentalno aktivnim nukleranim elektranama u Ukrajini – no, nije sigurno da će one prestati proizvoditi električnu energiju. Rusija također želi pomoću nuklearnih elektrana producirati više električne energije, kako bi mogla veće količine nafte prodati u inozemstvo. Izgradnja 40 nuklearnih reaktora je planirana u sljedećih 25 godina.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

petak, 17. kolovoza 2007.

Energija vjetra – Vjetroelektrane - Snaga zraka u pokretu



Energija vjetra je u Njemačkoj postala neophodna: Krajem ožujka 2002. je diljem navedene države postavljeno 11.800 elektrana na vjetar. One godišnje proizvedu oko 12 milijardi kilowatt sati električne struje. Time Njemačka zauzima prvo mjesto na svijetu.

Povijest korištenja vjetra je skoro toliko stara, kao i povijest civilizacije: Već su i stari Egipćani koristili vjetar kao pogonsko sredstvo za svoje jedrenjake. A otprilike prije 1.300 godina ljudi su izgradili prve vjetrenjače.

Energija vjetra - vjetroelektrane – vjetar kao univerzalni oblik energije

Vjetar će na Zemlji postojati do kad će postojati i Sunce: Zbog različito jakog zagrijavanja Zemlje nastaju zone sa promjenjivim pritiskom zraka. Zrak pokušava izjednačiti vlastiti tlak, stoga zračne mase počinju strujati. Navedeno strujanje zraka nazivamo vjetrom.

Snaga vjetra kao pokretačka energija vjetroelektrane

Vjetar je jedan od najstarijih izvora energije koji poznajemo. Već 3.000 godina prije Krista su egipćani gradili prve veće „upotrebljive“ jedrenjake. Pomoću njih su žitarice i stoku transportirali Nilom. Ali je jedro broda bilo nepokretno, stoga se moglo koristiti samo kod vjetra koji je puhao u „leđa“ broda.

No, to se ubrzo promijenilo: Pokretljiva jedra se mogu podesiti tako da vjetar koso pogađa površinu jedara. Pred savinutim jedrom nastaje pod tlak, koji pokreće brod. Navedenom tehnikom ne samo što se može jedriti brzinom većom od brzine vjetra, već se može jedriti i suprotno od smjera vjetra.

U 15. stoljeću su nastali prvi jedrenjaci koji su bili u stanju prevaliti oceana. Pomoću njih su Europljani osvojili svijet – kao što je to učinio Kolumbo 1492. pronalaskom Amerike. Danas jedrenjaci prvobitno služe samo za obrazovanje vojnih oficira. A iz jedrenja se razvio u fascinirajući sport.

Više od nostaligije – historične vjetrenjače

U sedmom stoljeću su ljudi počeli koristiti vjetar na kopnu: pokreatao je mlinove. Prvi mlinovi na vjetar nastali su u Perziji i ubrzo su se proširili ne europski teritorij. Krila vjetrenjače su energiju prenosila na kamene „kotače za mljevenje“ u unutrašnjosti zgrade.

Vjerojatno najpoznatiji tip mlina nastao je u 16.soljeću: Nizozemski mlin. On se sastoji od zidanog temelja, na kojem stoji drvena struktura – tzv. kapa. Kameni kotač za mljevenje je pričvršćen na nju. Posebnost: Kapa je pokretljiva i može se uvijek okretati u smjeru vjetra. Na taj način može se koristiti vjetar iz svakog smjera.

Vjetar za stvaranje električne energije

Od 19. st se snaga vjetra koristi i za stvaranje električne energije. Prva serijski proizvedena vjetrenjača bila je tzv. Westernmill; kotač malog promjera s krilima montiran je na drvenu strukturu. Navedena vjetrenjača se nije mogla probiti kao uređaj za stvaranje električne energije, ali se koristila kao crpka – služila je vađenju podzemne vode. Modernu elektranu na vjetar je izmislio danski inženjer Poul la Cour. Ona u principu funkcionira prilično jednostavno. Generator u unutrašnjosti vjetrenjače mehaničku energiju pretvara u električnu energiju.

Energija vjetra – vjetar pokreće

„Posao sa vjetrom“ u Njemačkoj se razvija eksplozivnom brzinom. Skoro 12.000 vjetrenjača se momentalno okreće u Njemačkoj. Navedene elektrane na vjetar godišnje proizvode oko 12 milijardi kilo watt sati električne struje – to je oko 2.5 % ukupne potrošnje električne energije u Njemačkoj. Tom količinom energije bi se grad veličine Münchena mogao dvije godine opskrbljivati. Time je Njemačka vodeći proizvođač električne energije pomoću vjetra, iako je samo 5 % njezine površine adekvatno za izgradnju elektrana na vjetar. Da bi područje bilo adekvatno za izgradnju elektrane na vjetar, vjetar nad njim mora u godišnjem prosjeku postizati brzinu veću od 4 metra / sekundu.

Morska berba električne energije

Na moru vladaju mnogo veće brzine vjetra u odnosu na kopno. Stoga mnogi vlasnici elektrana na vjetar svoja postrojenja grade na moru, umjesto na kopnu. Gospodarska isplativost takvih offshore parkova na vjetar veoma ovisi o kvaliteti pojedine lokacije: Najpovoljnija su područja uz obalu, koja nisu udaljena više od 50 km od kopna i čija dubina ne prelazi više od 30 metara. Daljnji važan faktor za pouzdanost offshore parkova za stvaranje električne energije je njihova pouzdanost: Budući da popravak ili održavanje na moru ovisi o vremenskim uvjetima, parkovi moraju kroz duže razdoblje funkcionirati bez održavanja ili popravka.

Veliki izazov za vlasnike predstavlja veza s kopnom, putem koje bi se prenosila električna energija: Budući da su postrojenja najeficijentnija u području megawatta, i veoma udaljena od kopna, do obale je potrebna mogućnost prijenosa istosmjerne struje visokog napona. U parku na vjetar stvorena izmjenična struja se prvo mora pretvoriti u istosmjernu struju, prije nego što se na kopnu ponovno pretvara u izmjeničnu struju koju koriste naši električni uređaji.

Middelgrunden – najveći offshore park vjetrolektrani za stvaranje električne energije iz vjetra

Momentalno najveći offshore park za stvaranje električne energije pomoću vjetra nalazi se u Istočnom moru – u danskom Middelgrundenu; tj. obalnoj regiji Kopenhagena. 20 Vjetrenjača u Middelgrundenu proizvodi 40.000 kilowattsati električne struje i pokriva tri posto električne energije potrebne u Kopenhagenu i široj okolici.

Borkum West – Prvi njemački offshore park - vjetroelektrana

2002. su njemačke vlasti odobrile gradnju prvog offshore parka za proizvodnju električne energije pomoću vjetra. 45 kilometara sjeverno od Borkuma će ubrzo stajati najveći offshore park za proizvodnju električne energije pomoću vjetra – daleko od uobičajenih ruta ptica selica, brodskog prometa i plaža. Kad će se dovršiti, u njemu će rotirati 208 ogromnih rotora sa snagom od preko 1.000 MWh godišnje. Navedeni divovi će svojim čeličnim temeljima težine 800 tona, visinom do 150 metara i promjerom rotora od 110 do 115 metara slomiti sve postojeće rekorde.

Energija vjetra – vjetroelektrana - i dalje uspjeva

Proizvodnja električne energije iz alternativne energije – vjetra, se diljem svijeta povećava, planiraju se uvijek veći parkovi koji bi pomoću vjetra proizvodili električnu energiju. Znanstvenici uz to rade na novim konceptima za proizvodnju električne energije, koji bi trebali biti eficijentniji od današnjih vjetrenjača.

„Ograda“ umjesto vjetrenjače

Razvijen je novi generator koji bi energiju vjetra trebao eficijentnije i jeftinije pretvarati u električnu energiju. Tzv. Aerogenerador se sastoji od dva 225 metra visoka stupa, koji su međusobno udaljeni 135 metara. Na svaki stup su montirane tri remenice, jedna iznad druge, a na njima su napeta tri kabla između stupova. Na tim kablima su kao na ogradi pričvrščena pravokutna krila. Profil navedenih krila je prema proizvođaču Enerlimu tako optimiran, da je „napadni“ kut vjetra uvijek isti, neovisno iz kojeg smjera vjetar dolazi. Vjetar krila gura na kablima oko stupova. Ona se nikada ne kreću brzinom većom od 40 km/h, te stoga ne predstavljaju nikakvu opasnost za ptice. Prototipovi Aerogenerador-a su postavljeni u sjeverno-španjolskoj uvali Losa i tamo opskrbljavaju 80 domaćinstava električnom energijom.

Leteće vjetrenjače i vjetroelektrane

Prema australskom profesoru Bryanu Robertsu, budućnost energije vjetra se nalazi visoko iznad tla: Roberts želi energiju vjetra koristiti „ u letu“. Znanstvenik sanja o cijeloj floti tzv. Gyromilla – mješavini između zmaja i helikoptera – koji rotiraju na Jetstreamu i na taj način stvaraju električnu energiju.

Prototip ima promjer rotora od više metara. Kao generator inženjer jednostavno koristi pogonski uređaj –običnu brusilicu. Ona stvara 5 kilowattsati električne struje – dovoljno za opskrbu dvosobnog stana. Leteća vjetrenjača prvo polijeće kao helikopter. Kad je postignuta određena visina, kut rotora se prilagođava uvjetima vjetra. Rotori se tada koriste za stvaranje električne energije i objekt istovremeno „drže“ u zraku. Električna energija se pomoću dva vodiča transportira do tla. Vodiči navedenu konstrukciju istovremeno zadržavaju na željenoj poziciji.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

četvrtak, 16. kolovoza 2007.

Vodik – energija budućnosti



Ako se vodik poveže sa kisikom, nastaje voda – i prasak. Kod navedene reakcije plina praskavca oslobađa se i nastaje električna energija. Da bi se vodik uopće proizveo, potrebne su velike količine fosilnih goriva, kao što je npr. zemni plin. Kod tog procesa nastaje ugljik dioksid, koji šteti ekosustavu. Ako se koriste alternativni izvori energije, računica se više ne isplaća, jer regenerativni izvori energije za stvaranje vodika „potroše“ više energije, nego što kasnije dobiveni vodik sadržava. Tek kad će alternativni izvori postati eficijentniji, vodik će postati energetski izvor sa smislom, a automobili kao što je BMW 750 hl ekološki prihvatljivi automobili na vodik.

Vodik – eksplozivna trojka

Ako se vodik poveže sa kisikom nastaje voda i dolazi do eksplozije (Omjer vodik : kisik = 2 : 1). Navedena reakcija plina praskavca oslobađa energiju koja ponovno stvara električnu energiju, a ona pogoni elektromotor. I to sve bez ikakvih ispušnih plinova. Oba elementa su na Zemlji raspoloživa u praktički neograničenim količinama.

No, da bi se vodik i kisik uopće spojili, prvo ih je potrebno razdvojiti. Za taj proces je momentalno potrebno previše električne energije, koja se uz to najčešće stvara iz fosilnih goriva kao što su ugljen, nafta i zemni plin (metan). Kod tog procesa proizvodnje električne energije nastaje za klimu štetan nusprodukt – ugljikov dioksid.

Da bi se vodik stvorio na ekološki prihvatljiv način, električna energija se mora proizvesti iz regenerativnih izvora energije, kao što je geotermalna energija (korištenje zemljine topline), solarna energija, energija vjetra ili vode. No, momentalno se veoma malo vodika proizvodi na taj način. Razlog: Uložena energija je mnogo veća od dobivene energije. Sve u svemu: Vodik je praktički neiscrpljiv izvor energije, no globalno gledano, bilanca je negativna – navedeni proces se jednostavno ne isplaća. Uz momentalnu tehnologiju potrebne su ogromne količine energije, da bi se stvorile male količine „ekološki prihvatljivog“ vodika.

Vodik – eksplozivna energija

Za industriju je vodik energetski izvor budućnosti. Da bi se koristio, navedeni plin se mora pretvoriti u stanje pogodno za transport. Da bi se to postiglo, inženjeri ga hlade na minus 253º C. Posljedica: Vodik mijenja agregatno stanje u tekuće, te se iz tog razloga može jednostavno skladištiti u spremnicima. Važno je da tekući vodik ne dođe u kontakt s kisikom, jer kod omjera od 1 : 4 (vodik : kisik), oba plina eksplodiraju kao bomba.

Princip gorive ćelije

Princip reakcije plina praskavca koriste i inženjeri kod proizvodnje energije pomoću gorivih ćelija. Razlika: Oni u gorivim ćelijama kontrolirano spajaju vodik i kisik. Sama goriva ćelija se sastoji od tri sloja: Anoda ( pozitivni pol izvora električne energije), elektrolita (tvar koja u vodenoj otopini provodi električnu energiju) i katode (negativnog izvora električne energije).

Goriva ćelija: Kontrolirana reakcija plina praskavca

Način rada gorive ćelije: Na anodi je vodik, a na katodi kisik.. Između se nalazi elektrolit, koji sprečava tok elektrona od anode do katode. Budući da vodi pokušava „doći“ do elektrode, ali ga kod toga sprečava elektrolit, njegove molekule otpuštaju elektrone. Preostaju ioni vodika koji kroz elektrolit mogu proći do katode.Tamo se povezuju sa kisikom. Da bi od njih mogla nastati voda i energija, nedostaju im elektroni koji su se prije odvojili od vodika. Da bi se elektroni ponovno vratili u „kružni tok“, anoda i katoda se povezuju električnim vodičem. Posljedica: ioni vodika, elektroni i kisik se spajaju u vodu. Kod toga dolazi do kontroliranih eksplozija plina praskavca,a kao posljedica teče električna struja. Jedini „otpadni“ produkt kod proizvodnje energije pomoću gorivih ćelija je čista voda.

Vodik – energija budućnosti u spremniku

Motori automobila najčešće spaljuju benzin ili naftu. Oni stvaraju za ekosustav štetan ugljik dioksid. Prihvatljiviji za ekosustav su automobili na vodik. Njih naime pogone gorive ćelije. U njima se vodik pretvara u električnu energiju. Teoretski kod toga ne bi smjele nastajati štetne tvari. No, to se ne događa uvijek. Pojedine automobile naime ne pogoni čisti vodik, već „metanolizirani“ vodik - a kod „pretvaranja“ tog vodika u energiju oslobađa se ugljikov dioksid.

Automobil na vodik: BMW „750 hl“

Bez metanola u odnosu na to funkcionira BMW-ov model „750 hl“. Kod navedenog modela čisti vodik pogoni normalni Otto motor. No, i ovdje postoji problem: BMW-ov motor s 12 cilindara troši prilično: 40 litara vodika na 100 kilometara. A tih 40 litara vodika prvo treba proizvesti na ekološki prihvatljiv način. A to nije isplativo, jer da bi se proizvela litra vodika sa snagom jedne litre benzina, mora se uložiti energija od tri litre benzina. BMW želi problem zaobići tako da za stvaranje vodika koristi regenerativne izvore energije, kao što su solarne elektrane. No, momentalno je regenerativne izvore energije eficijentnije koristiti za zamjenu klasičnih elektrana kao što su elektrane na ugljen, ili nuklearne elektrane, nego da se koriste za proizvodnju vodika.

Prijelazni automobil na vodik: BMW 7

Za prijelazno razdoblje s benzina na vodik BMW je razvio automobil, koji može koristiti oba goriva: BMW 7. Vozač pritiskom na tipku odlučuje čime će napuniti spremnik goriva. Automobil je opremljen duplim sustavom za ubrizgavanje i transport goriva, kao i duplim poklopcem spremnika za gorivo. Spremnik vodika se nalazi u prtljažniku automobila. Spremnik je veoma velik, ali kao što su pokazali crash testovi i veoma stabilan. On mora svoj sadržaj zadržati u tekućem stanju i temperaturi nižoj od minus 253º C, da bi se osigurali „normalni“ uvjeti za rad motora.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

srijeda, 15. kolovoza 2007.

Vodik - Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?



Ideja je veoma jednostavna: Vodik i kisik međusobno reagiraju i stvaraju vodu, a kod tog procesa se oslobađa energija – energija koja bi mogla pogoniti automobil budućnosti. Jedina „štetna“ tvar koja nastaje kod te reakcije je uistinu voda.
Eksplozijski potencijal navedenih plinova – kao što nam je poznato iz kemije – je istovremeno potencijal za novi način stvaranja energije. Inženjeri koriste reakciju plina praskavca u gorivim ćelijama za stvaranje energije. U njima se naime kontrolirano spaja vodik i kisik. Velika prednost uz nedostatak štetnih tvari: Zalihe vode, a time i zalihe vodika su praktički neiscrpljive. Nedostatak: I za stvaranje vodika je potrebna energija. Uz to i njegov transport nije bezopasan.

Vodik - Gorivo budućnosti – vodik kao nosioc nade

Čarobna riječ za novu tehniku stvaranja energije je goriva ćelija. Goriva ćelija može iz goriva – npr. vodika – i kisika direktno stvarati energiju. U gorivoj ćeliji se pod kontroliranim uvjetima između te dvije tvari odvija svima iz kemije poznata reakcija plina praskavca.

Pogled u gorivu ćeliju

Gorive ćelije se sastoje od anode – pozitivnog pola i katode – negativnog pola. Na jednoj strani se dovodi vodik, a na drugoj kisik. Oba elementa se ponovno žele povezati u vodu. No, membrana propušta samo dio vodikovog atoma – pozitivno nabijen proton. Negativno nabijen elektron za razliku od toga mora „zaobilaznicom“. Stoga u gorivoj ćeliji teče električna struja.

Vodik - Stvaranje energije – istovremeni problem i prilika

Problem: I vodik nastaje samo korištenjem energije, budući da se mora odvojiti od kemijskih spojeva kao što je voda. Vodik će stoga tek tada biti „koristan“ izvor energije, kad će se moći ekološki prihvatljivo proizvesti.

2/3 električne energije danas potječu iz fosilnih oblika energije, kao što je ugljen, nafta ili plin. Ako bi svi automobili npr. u Njemačkoj bili pogonjeni vodikom, moralo bi se izgraditi od 100 do 200 novih elektrana. Samo regenerativni izvori enrgije mogu navedeni problem ekološki prihvatljivo riješiti. 14.000 Elektrana na vjetar stacionirano je u Njemačkoj. No za pogon automobila na vodik samo u Njemačkoj bilo bi potrebno 30 puta toliko elektrana.

Solarna polja u pustinji kao izvor električne energije

Mnogi inženjeri stoga zagovaraju solarnu energiju. Problem kod toga: U Europi nema dovoljno sunčanih dana, da bi se stvorilo dovoljno električne energije. Riješenje bi mogle biti solarne ćelije u pustinji. Tamo sunce sije svaki dan. Da bi se promet zemlje veličine Njemačke prebacio na vodikom pogonjene automobile, moralo bi se područje površine 60 x 60 km prekriti solarnim ćelijama. No, u pustinji nema dovoljno vode, da bi se odmah na mjestu stvarao vodik. Dalekovod bi morao električnu energiju prenositi npr. u Italiju, tako da bi se u Europi mogao stvarati vodik u dovoljnim količinama. Da bi se vodik mogao transportirati, potrebno ga je „ukapljiti“. To se može postići npr. ekstremnim hlađenjem. Tekući plin tada ima temperaturu od – 253º C i nije baš bezopasan.

Gorivo budućnosti – automobili na vodik kao elektrane na kotačima

Pojedini proizvođači automobila koriste već vodik u spoju sa gorivom ćelijom. U toj maloj elektrani se električna energija proizvodi direktno u vozilu. Ona nastaje povezivanjem vodika i kisika, te pogoni elektromotor.
Uz to što su ekološki prihvatljivi, automobili na vodik imaju i daljne prednosti: Njihov pogonski sustav ne zauzima mnogo prostora, te je smješten u podvozju vozila, karoserija se samo spaja na podvozje – to stvara prostor u vozilu. Mjenjačka kutija je automatizirana i motor je veoma tih. Elektromotor uz to ima veći okretni moment i ubrzava brže od klasičnog Otto motora.

Eksplozivna energija vodika

Za vozača je opasno kod „prebacivanja“ vodika u vozilo – kod toga se može povrijediti zbog veoma niske temperature vodika. Moguće riješenje: vodik u spremnik automobila toči robot. Specijalni ventil bi uz to morao spriječiti izlaz plina. U slučaju da se vodik pomiješa sa kisikom, došlo bi do eksplozije.
Da bi se to spriječilo, spremnici vodika se izrađuju iz više slojeva čelika. Aluminijska folija kod toga služi kao toplinski izolator. Spremnik vodika kojim se može prevaliti 450 kilometara teži oko 100 kilograma. Da se u slučaju sudara spremnik ne zapali, spremnik i linije za dovod goriva se postvaljaju na mjesta koja su sigurna u slučaju sudara. Crash testovi su pokazali da navedeni spremnici „prežive“ čak i ekstremne sudare. Sigurnosni ventili uz to sprečavaju eksploziju plina.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

utorak, 14. kolovoza 2007.

Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte



On izgleda kao normalni tamni pijesak . No, iza njega se sakrivaju tone sirove nafte. Stručnjaci su mišljenja da je otprilike trećina svjetskih zaliha nafte pomiješano sa pijeskom. Ako se te zalihe dodaju klasičnim izvorima, Saudijska Arabija sa 35 milijardi tona nafte raspolaže najvećim svjetskim zalihama nafte. Slijede Kanada sa 27 i Venezuela sa 20 milijardi tona. Na četvrtom mjestu je Irak sa 15 milijardi tona nafte.

Otprilike četvrtina svjetskih rezervi nafte je uskladišteno „offshore“ pred obalama. Naftna platforma mora izdržati metrima visoke valove i nalete vjetra snage orkana. Kod morske dubine veće od 500 metara za vađenje nafte se koriste specijalni brodovi. Oni mogu vaditi naftu koja je uskladištena do 3.000 metara pod površinom mora.

Crni pijesak – perilica za naftu

Pronalazak novih izvora nafte, čak i na kopnu, neprestano dobiva na važnosti. Već u 70 – im godinama su kao izvor energije tvrtke u Kanadi počele koristiti naftom natopljen pijesak. Davno se u dva velika „rudokopa“ vadi 500.000 tona naftom natopljenog pijeska.

"Perilica za naftu" odvaja naftu iz pijeska

Rafinerija za naftom natopljen pijesak funkcionira slično, kao i perilica za rublje. U ogromnim bubnjevima se navedeni pijesak miješa sa toplom vodom i sredstvom za čišćenje, te se nakon toga filtrira. Naftni „šljam“, tzv. bitumen počinje se odvajati od pijeska. Pijesak se zbog veće gustoće sakuplja na dnu, a bitumen „pliva“ na površini. Tvrtke koje se bave proizvodnjom energije , mogu bitumen na taj način odvojiti, te iz njega u rafineriji proizvesti „tekuću“ sirovu naftu. Usprkos svemu, navedeni oblik rudarstva ima i određene nedostatke: Ogromni kamioni i građevinski strojevi emitiraju veliku količinu štetnih tvari. Osim toga, uništavaju se jedinstveni oblici krajolika.

80 milijuna litara nafte dnevno iz pijeska

Iz šest tona naftom natopljenog pijeska može se proizvesti jedna tona nafte. Oko 60 milijuna tona crnog zlata navedena postrojenja proizvode dnevno. To je otprilike duplo više nafte, nego što je naftna platforma može izvaditi u istom vremenskom razdoblju.
Proizvodnja nafte iz naftom natopljenog pijeska je momentalno skuplja od svakog drugog oblika proizvodnje nafte na kopnu. No, inženjeri već rade na jeftinijem postupku rafiniranja nafte iz naftom natopljenog pijeska.

Crni pijesak – nevjerojatna postignuća brodova za vađenje nafte

Četvrtina svjetskih rezervi nafte uskladištena je „offshore“ pred obalama. Budući da su gornji slojevi morskog dna iscrpljeni, nafta se vadi iz sve nižih slojeva. Naftna platforma kod toga mora izdržati nalete valova visine do 30 metara, oluje jačine orkana i sante leda. No, zarada je uistinu impozantna: Oko 50 milijuna litara sirove nafte naftna platforma crpi na dan.

Glava za bušenje opremljena dijamantima

Tzv. „glava“ za bušenje nafte je izrađena od specijalnog čelika, te je opremljena dijamantima. Tako opremljena glava, može prodrijeti kroz više stotina metara morskog dan. Naftovodi naftu tada transportiraju do centralne stanice za daljnji transport na kopnu, ili je direktno prebacuju na tankere. Da bi se nafta crpila iz većih dubina, potrebne su ekstremno stabilne konstrukcije. One čvrsto stoje na betonskim stupovima. Najveća „offshore“ platforma na svijetu je Troll u Sjevernom moru. Sa svojih 472 metara čak je viša od Eiffelovog tornja.

Brodovi za vađenje nafte sve efikasniji

Za dubine mora veće od 500 metara se koriste brodovi za vađenje nafte iz mora. Najmoderniji: Deepwater Pathfinder. On može doprijeti do 3.000 metara dubine. Glavom za bušenje se upravlja pomoću daljinskog upravljača. Precizno podešavanje glave za bušenje na morskom dnu obavljaju roboti. Čak i kod visokih valova glava na taj način ostaje precizna. Propeleri koji se mogu rotirati za 360º oko vlastite osi drže brod na poziciji. GPS neprestano prenosi podatke računalu, koje automatski orijentira propelere. Momentalno se na svijetu koristi otprilike 20 takvih brodova za vađenje nafte.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

ponedjeljak, 13. kolovoza 2007.

Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju



Vjetrenjače postoje već više stoljeća, njihovi nasljednici danas produciraju električnu energiju na ogromnim offshore-postrojenjima elektrana na vjetar. Stara tehnika je sada poslužila kao ideja za novi oblik proizvodnje energije: Elektrana koju pogone morske mjene – plima i oseka. Navedena elektrana električnu energiju stvara pomoću morskih strujanja – funkcionira kao neka vrsta podvodne vjetrenjače. Pred jugo-zapadnom obalom Engleske je već postavljeno takvo probno postrojenje.

Električna energija iz morskih struja

Normalne elektrane na morske mjene za stvaranje električne energije koriste branu: U branu su ugrađene turbine koje se kod plime pogone s morske strane, a kod oseke s kopnene strane. Novoinstalirana „Seaflow“ u odnosu na to „stoji“ direktno u morskoj struji i na taj način konstantno proizvodi električnu energiju – velika prednost u odnosu na stara postrojenja. I ekosustav profitira od nove tehnike: Brane su za morske organizme prepreke koje životinje ne mogu zaobići ili izbjeći, dok navedeni sustav praktički uopće ne utječe na životni prostor biljaka i životinja (flore i faune).

Četire godine istraživanja omogućile su izgradnju navedenog milijun eura skupog postrojenja. Uz engleska poduzeća, na razvoju postrojenja je radio, tj. svojim iskustvima iz vlastitih elektrana na vjetar pomogao njemački institut za opskrbu solarnom energijom.

Kao vjetrenjača u vodi

Elektrana na morske mjene sastoji se od tri glavne komponente: 50 metara visoki toranj služi kao stup na kojem je postrojenje montirano, „pogonska prostorija“ koja sadrži kontrolni sustav, priključak na mrežu za prijenos električne energije, hidraulički sustav za podizanje i spuštanje postrojenja, kao i rotor koji je pričvršćen na toranj i koji čini srce postrojenja.

Postrojenje funkcionira slično kao i vjetrenjača. Samo što umjesto vjetra rotor pokreću morska strujanja. Propeler je povezan sa generatorom koji stvara električnu energiju. Da bi se mogla uskoristiti strujanja u oba smjera, krila rotora se mogu rotirati za 180º.

Proizvodnja struje diljem svijeta bila bi ekvivalentna snazi 40 velikih nuklearnih elektrana

Probno postrojenje sada radi već godinu dana u testne svrhe. Sljedeće godine slijedi nadogradnja: Testirat će se dupli rotor. Istovremeno se planira izgraditi postrojenje od više elektrana na morske mjene.

Procjenjuje se da bi električna energija proizvedena diljem svijeta mogla zamijeniti proizvodnju 40 velikih nuklearnih elektrana. Iako najveći potencijal za stvaranje električne energije pomoću morskih mjena leži izvan Europe, Velika Britanija bi na taj način mogla proizvesti do 20 % električne energije zahvaljujući moru. Korištenje takvih elektrana na obalama drugih europskih zemlja kao što su Francuska il Njemačka se uopće ne bi isplatilo, budući da morska strujanja ne postižu dovoljno veliku brzinu, a oscilacije između plime i oseke su premalene.

Sustavu na putu do ekonomske isplativosti smeta još jedna stvar: cijena proizvedene energije: Kilowatt sat električne energije u tom slučaju stoji od 5 do 10 Centa –što je momentalno preskupo, da bi postrojenje moglo konkurirati klasičnim elektranama.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

Geotermalna Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje



Geotermalna energija - 14 % vlastite energijske potrebe Costa Rica pokriva vulkanskom elektranom Miravalles. Pomoću u Zemlji uskladištene geotermalne energije, navedena mala južno-američka zemlja pogoni elektranu pokraj vulkana. U unutrašnjosti Zemlje vlada temperatura viša od 5.000 ºC. Čim voda prođe kroz pukotine na površini Zemlje u unutrašnjost, ona se pretvara u vruću vodenu paru. Preko cjevovoda već spomenuta para dovodi se u elektranu. Ona tamo pogoni turbinu. A turbina pogoni generator koji stvara električnu energiju.

Geotermalna energija iz vulkana – kako iz kišnice i vulkana nastaje električna energija

Tropska klima i mnogi vulkani u Costa Rici stvaraju idealnu pretpostavku za pretvaranje topline Zemlje (Geotermalne energije) u električnu energiju. Kišnica koja prolazi kroz pukotine u Zemlji se toliko jako zagrijava, da od nje nastaje vodena para. Navedena vodena para se sakuplja u malenim šupljinama, zbog čega dolazi do visokog pritiska. Cijevi dužine do 3.000 metara kroz malene rupice uvlače vodenu paru iz unutrašnjosti Zemlje. Ona se zbog visokog pritiska doslovno katapultira na zemljinu površinu. Na površini se vodena para dalje provodi cijevima. Maleni cilindri u tim cijevima odjeljuju vodenu paru od vode, jer je za stvaranje električne energije važna samo 250 ºC vruća vodena para. Pomoću crpki se vodena para iz cilindara dovodi do centralne elektrane. Vruća para dolazi do turbina koje pogone generatore – princip sličan vodenici. Generator na taj način stvara električnu energiju pomoću geotermalne energije.

Kod navedenog procesa para gubi energiju u turbinama: ona se hladi i pretvara u vodu (kondenzira). Navedeni „otpadni produkt“ se drugim cjevovodom vraća u Zemlju, gdje se voda ponovno zagrijava.

Geotermalna energija iz vulkana – Zemlja : pravi izvor energije

Naša Zemlja se sastoji od više slojeva. U njezinoj sredini se nalazi zemljina jezgra. Ona se sastoji od željeza i nikla. Jezgra može postići temperaturu do 5.000 ºC, ali zbog visokog pritiska metal u njoj ipak ostaje čvrsti. Sljedeći sloj je zemljina kora, na kojoj mi živimo. Na određenim mjestima kore postoje mjesta iz kojih izlazi magma. Čim magma stigne na površinu Zemlje, više se ne naziva magma, već lava. Od nakupina lave, u više tisuća godina mogu nastati kompletne planine– vulkani. Zbog visokih temperatura u unutrašnjosti, na tim mjestima se kamenje zemljine kore zagrijava.

Države sa mnogo vulkana električnu energiju stvaraju iz tzv. geotermalne energije, tj. U Zemlji „uskladištene“ topline. Primjer za to je Costa Rica i elektrana uz Miravalles – uz taj vulkan stoji i istoimena elektrana. Navedena elektrana zahvaljujući geotermalnoj energiji pokriva oko 14 % energijskih potreba te malene južnoameričke države.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

nedjelja, 12. kolovoza 2007.

Hidroelektrane - Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju



Sedam godina se gradila ogromna brana i hidroelektrana u blizini Goldisthal-a u Njemačkoj. Radni uvjeti su bili nevjerojatno teški za ljude, kao i za strojeve.: Kod izgradnje strmih brana hidroelektrane radnici i strojevi su uvijek bili osigurani pomoću užeta. A samo za transport transformatora morala se izgraditi nova cesta. Radilo se o najvećem gradilištu u Njemačkoj. Danas, nakon završetka izgradnje navedena hidroelektrana može barem privremeno stvarati toliko energije kao nuklearna elektrana, i time može premostiti nedostatke električne energije u energetskom sustavu.

Kako funkcionira brana-hidroelektrana?

U hidroelektrani Goldisthal voda „pada“ kroz skoro 900 metara duge cijevi iz akumulacijskog jezera u niži akumulacijski bazen. Kod unutrašnjeg promjera cijevi od cca. 6 metara, planinom prolazi oko 600 kubičnih metara vode po sekundi – što otprilike odgovara volumenu kuće.. Na kraju padine voda se preko četiri turbine dovodi u 140 metara dugu i 26 metara visoku podzemnu prostoriju hidroelektrane. Čelične osovine prenose energiju sa turbina na generatore, koji proizvode električnu energiju. Po generatoru tako nastaje snaga od cca. 600 megawatta – to se može usporediti sa 1.000 Ferrari-a.

Veliki energetski gubitci kod normalnih hidroelektrana

Normalne hidroelektrane rade uvijek u istom „energetskom“ području, jer su tako najeficijentnije. Iz tog razloga prije svega noću proizvode višak energije, jer se električna energija tada manje troši. Ta energija se nažalost gubi, budući da se ne može ekonomski gledano korisno iskoristiti. I još jedno: Ako je previše električne energije na raspolaganju, cijene struje padaju. I protočne hidroelektrane rade sa veoma visokim energetskim gubitcima. Neprilagođene potrošnji energije su također solarne elektrane, kao i elektrane na vjetar: Hidroelektrane mogu energiju stvarati samo kad to dozvoljavaju prirodni uvjeti, ali ne i kad je potrebna klijentima.

Sprečavanje nedostataka hidroelektrana

Takve nedostatke nema hidroelektrana sa branom ili akumulacijskim jezerom – čak suprotno,ona gubitke energije može čak i spriječiti. Vlasnici elektrane mogu koristiti razdoblja nižeg cijena električne energije, kao što je noć, za prebacivanje vode iz nižeg u više akumulacijsko jezero. Na taj način se i višak električne energije, koji su proizvele i druge elektrane može „uskladištiti“ u obliku vode. I to sa energijskim gubitkom od samo 20 %. Kad je gornje akumulacijsko jezero puno, u njemu je „uskladišteno“ oko 12 milijuna kubičnih metara vode. Ako tada dođe do nedostatka električne energije, npr. oko podneva ili u rane večernje sate, vlasnici hidroelektrane otvaraju ventile u potpunosti. U tom stanju navedena hidroelektrana može osam sati proizvoditi toliko energije, kao nuklearna elektrana. Nakon osam sati je gornje akumulacijsko jezero prazno.

Sigurnost i okoliš hidroelektrane na prvom mjestu

Građevinski radovi za ogromno gornje akumulacijsko jezero elektrane započeli su već u travnju 1998. Radnici su prvo pomoću eksploziva „micali“ dijelove planine. Tada su pomoću dinamita i strojeva na području od 80 hektara iskopali ogromno akumulacijsko jezero. Za tu branu je nasipano oko 5,4 milijuna kubičnih metara kamena. Radnici su istovremeno na dnu planine radili na donjem akumulacijskom jezeru površine78 hektara.

Opasno crpljenje vode

Centralna točka kod toliko velike građevine je sigurnost. Goldisthal se ne nalazi u području u kojem bi dolazilo do potresa, ali brana još „sjeda“. Koliko „sjeda“ prati se na 30 kontrolnih točaka. Uz to radnici precizno prate količinu vode koju brana „neplanski“ propušta kroz vlastite zidove. U slučaju, ako se dozvoljena količina propuštene vode prekorači, „pogođeno“ akumulacijsko jezero se kompletno može isprazniti. Sve u svemu se kroz gornje i donje jezero protežu hodnici i drenažni kanali dužine 20 kilometara. Brana hidroelektrane je čak pripremljena za ekstremne slučajeve – navodno može izdržati i pad zrakoplova.

Životinje u blizini hidroelektrane su iz ekoloških razloga preseljene 

Izgradnja dvaju toliko velikih akumulacijskih jezera i hidroelektrane veoma jako utječe na floru i faunu. Prije svega jako djeluje na određenu životinjsku populaciju. Da bi se navedene negativne posljedice minimalizirale, provedene su određene mjere izjednačavanja. Npr. životinjske vrste izložene navedenoj opasnosti, kao što su šišmiši, rode i fazani su preseljene iz blizine hidroelektrane.


Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Nafta – crno zlato iz dubine

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

subota, 11. kolovoza 2007.

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta - najveća kadenca



Kad su kinezi, vjerojatno već i prije Krista pronašli barut. Koristili su ga u „miroljubive“ svrhe: organizirali su vatromete. Prije svega su na novu godinu organizirali vatromete s ciljem da bi protjerali zle duhove. No, otprilike prije 1.000 godina prestali su proizvoditi samo vatrometna tijela, već su počeli proizvoditi i pravo streljivo. Danas na svijetu postoji oko 639 milijuna primjeraka kratkog vatrenog oružja. Na svakog desetog čovjeka dolazi jedan primjerak. I tehnologija neprestano napreduje: Sada je tvrtka u Australiji proizvela dosad „najbrže“ vatreno oružje svijeta. Navedeni novi sistem se planira koristiti i kod kratkog oružja. Hoće li nam ubrzo svaki mali kriminalac prijetiti sa nekim novim apokaliptičnim oružjem visoke kadence?

Metal Storm – razvoj vatrenog oružja

Skoro ni jedan drugi izum nije promijenio stil ratovanja, kao što je to učinio barut. Izumitelji te eksplozivne mješavine su vjerojatno Kinezi. Pronašli su ga vjerojatno prije 2.000 godina, i prvobitno su ga koristili samo u „miroljubive“ svrhe: bili su zaljubljenici u vatromet. Barut je eksplozivna mješavina drvenog ugljena, kalijeva nitrata i sumpora. Sastojci se moraju usitniti i na poslijetku pomiješati. Iskra ili vatra, u dodiru sa navedenom mješavinom tada dovodi do eksplozije.

Od katapulta do vatrenog oružja visoke kadence

Princip djelovanja modernog vatrenog oružja je star oko tisuću godina: Tada su kinezi došli do zaključka da se barut može koristiti kao pogonsko sredstvo, pomoću kojeg bi se streljivo moglo izbaciti iz cijevi. Do tada su se u vojnoj tehnici koristile samo mehaničke konstrukcije, kao što su samostrijeli i katapulti da bi projektil dostigao neki udaljeni cilj.

Najstarija slika vatrenog oružja potječe iz 1326. U rukopisu Walter-a de Millimete je naslikano oružje, tj. Cijev vazastog oblika , koja pomoću baruta ispucava strijelu.

„Leteća vatra“ i „Udar groma“

Prvo kratko vatreno oružje bilo je veoma jednostavne građe, ono se sastojalo samo od cijevi i improviziranog „hvatišta“. Prema starom spisu cijev mora biti dugoljasta da bi se stvorila „leteća vatra“, i kratka i debela da bi stvorila „udar groma“. Kod toga je strijelac imao pune ruke posla, da bi uopće omogućio „pucanj“ : Jedna ruka je držala oružje, a druga je pomoću zapaljene tkanine ili ugljena zapalila (aktivirala) barut. A oblak dima koji je kod toga nastao, je blago rečeno ometao vidno polje strijelca.

Da bi iskra preskočila

Njemački proizvođači oružja su u prvoj polovici 15.st. izumili mehanizam, koji je pojednostavio kompliciran i dugotrajna proces paljenja kod kratkog ručnog vatrenog oružja. Sada zapaljena tkanina, tzv. fitilj automatski dodiruje barut. Od 17. st. je iskra nastajala udaranjem kamena o kamen, a iskra je preskočila u spremnik baruta i tamo uzrokovala eksploziju.

Metal Storm – novo nadoružje visoke kadence

U današnje vrijeme je uporaba oružja i svjetska trgovina kratkim vatrenim oružjem poprimila alarmantne razmjere 639 milijuna primjeraka kratkog vatrenog oružja je momentalno u optoku. Amnesty International je došao do rezultata, prema kojem godišnje 500.000 ljudi pogine od tog oružja – čovjek po minuti. Usprkos tomu, više od trećine zemalja svijeta troši više novca za vojnu opremu, nego za vlastiti zdravstveni sustav. Film „Lord of War“ opisuje ovaj posao sa smrću na veoma sarkastičan način.

Gatling – prva uspješna strojnica do današnjih visokih kadenca

Tvrtka „Metal Storm“ iz Australije je sada usavršila tzv. sistem višestrukih cijevi. Projektile se ispaljuje iz više cijevi. Umjesto u magazinu, projektili se sada nalaze direktno u cijevi oružja. Iz koje će se cijevi projektili ispaljivati, može se individualno odlučiti i odabranom cijevi upravljati. Tako su mogući različiti oblici rafala, ili samo jedan „slap“ projektila.

Najbrže oružje svijeta - maksimalna kadenca

Paljenje je riješeno pomoću električnog impulsa. Na taj način se projektili mogu brže uzastopno ispaljivati u odnosu na svako momentalno raspoloživo oružje - povećava se kadenca. Guiness-ova knjiga rekorda je „Metal Storm“ službeno proglasila najbržim vatrenim oružjem svijeta, tj. sa najvećom kadencom. Nova tehnika postoji u različitim veličinama: Od kompaktne strojnice, pa sve do minobacača. Proizvođači momentalno razvijaju „Metal Storm“ u „džepnom“ formatu. Izgled bi trebao podsjećati na klasičan revolver, ali će to oružje biti opremljeno sa četiri cijevi i električnim paljenjem. Usprkos oduševljenju o razvoju nove tehnike, nitko ne bi smio zaboraviti da se oružje razvija s ciljem da bi se ubilo ljude!


Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

utorak, 24. srpnja 2007.

Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila



Što odlikuje dobar tenk, vrlo je teško reći. Svaka karakteristika tenka može djelovati istovremeno pozitivno, kao i negativno.

- Ako se tenk i posadu želi pouzdano zaštititi, oklop igra glavnu ulogu. Posljedica: visoka težina i ograničena pokretljivost.

- Povišeno podvozje poboljšava karakteristike u nepristupačnom terenu, ali istovremenu povećava obrise tenka, tj. povećava stupanj vidljivosti vozila.

- Top većeg kalibra ima veći domet i postiže eksplozije veće snage, ali veličina granata ograničava količinu streljiva koja se može transportirati unutar tenka.

- Niski tenk je radi siluete teže pogoditi, ali posada pati zbog neprirodnog držanja, a to dovodi do ubrzanog umaranja.

- Mogućnost transporta goriva i streljiva stvara od tenka nezavisnu jedinicu, ali on istovremeno postaje ranjiviji.

- Do sredine 60-ih godina postojale su velike razlike u konstrukciji i načinu proizvodnje tenkova pojedinih nacija – danas je za razliku od toga većina tenkova prilično slična.

Tenkovi – Naoružanje

Napomena:
Slijedi usporedba četiriju tenka LECLERC (Francuska), Leopard 2 A6 (Njemačka), Abrams M1 A2 (SAD) i Challenger 2 (Velika Britanija).

Primarno naoružanje:

Leopard 2 A5/A6 i LECLERC posljednje generacije raspolažu nezavisnom infracrvenom (toplotnom) optikom u kupoli (Kdt i RiSch) i time mogu ciljeve brže locirati od Challengera 2 i Abramsa M 1.

Njemački Leopard 2 A6 i francuski LECLERC imaju duže topovske cijevi: Projektili zbog toga dobivaju veću brzinu.

Udarni projektili od osiromašenog urana

Američki Abrams M1 i Challenger 2 su naoružani tzv. udarnim projektilima, koji su među ostalim izrađeni i od osiromašenog urana (depleted uranium, DU) . takvi projektili imaju 10 – 15 % veću probojnu moć od konvencionalnih projektila; ali okolinu osjetno zagađuju zračenjem.

Ožljebljena cijev kod Challengera

Challenger 2 kao jedini tenk svoje klase još posjeduje top sa ožljebljenom cijevi ( cijev ima žljebove i udubine – drugi imaju top glatke cijevi). Ova razlika nema veće djelovanje na balističke karakteristike pojedine verzije topa, već predstavlja logistički i gospodarski problem 70-ih. 30 godina nakon te odluke i Velika Britanija kratkoročno oprema Challanger 2 sa 120 milimetarskim topom Leoparda 2 A6.

Automatsko punjenje kod LECLERC-a

Momentalno korišteni top u Challengeru 2 koristi i dvodjelno streljivo – tj. topnik mora projektil i eksploziv odvojeno staviti u cijev topa – to smanjuje kadencu (ispaljeni broj projektila u minuti) topa.
Jedini od ova četiri tenka LECLERC posjeduje sustav za automatsko punjenje topa – to je velika prednost kod istovremenog pucanja i kretanja.

Zaključak

Leopard 2 A5/A6 i LECLERC mogu brže prikupiti i obraditi podatke o svojoj okolini. U vezi djelotvornosti naoružanja, razlike gotovo da i nema – naime, svi spomenuti tenkovi raspolažu elektroničkim sustavom za navođenje projektila.




Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

utorak, 3. srpnja 2007.

Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!



Je li Philadelphia 1943. bila mjesto nevjerojatnog događaja? Mornar Carl Allen je navodno bio svjedok eksperimenta, kojim je ratni brod pomoću magnetnog polja trebao postati nevidljiv. Čak više od toga – 1.200 tona teški razarač je navodno u roku od par minuta bio teleportiran iz Philadelphiae u 500 kilometara udaljen Norfolk. Posljedice za posadu bile su strašne: kad se brod nakon par minuta vratio na početno mjesto (Philadelphiu) – kaže mornar Carl Allen – mnogi članovi posade zadobili su teške opekline, neki su bili „stopljeni“ s čeličnim zidovima broda, neki su izgubili život, a drugi su nestali bez traga.

Philadelphia Eksperiment – Mornar i Astronom

Povijest „Philadelphia eksperimenta“ započinje s mornarom Carlom Meredithom Allenom. On tvrdi da je u kolovozu 1943. bio svjedok nevjerojatnog događaja: 1955. – 12 godina nakon „Philadelphia eksperimenta“ opisuje svoje doživljaje u pismu astronomu Morisu K. Jessupu. On je pročitao njegovu knjigu „Što potvrđuje egzistenciju UFO-a „. (Originalni naslov „Case for the UFO“). U toj se knjizi Jessup zalaže za nastavak istraživanja Einsteinovih teorija. Time bi se prema njemu omogućila primjena novih pogonskih tehnologija, a samim time bi i veća putovanja kroz svemir postala moguća. „Teorije iz vaše knjige su odavno stvarnost.“ piše mu Carl Allen. „Znanstvenici su stvorili nevidljiv brod, te su ga čak uspjeli teleportirati. No, mnogi ljudi na tom brodu su to platili životom.“

Allenovo pismo sadrži broj njegove mornarske iskaznice i daljnje podatke koji potvrđuju vjerodostojnost svjedoka. Astronom odgovara Carlu Allenu i moli ga za daljnje informacije. Ali daljnja pisma mornara postaju veoma zagonetna.

Kasnije Carl Allen povlači svoju priču, ali nedugo nakon toga ponovno tvrdi da je istinita. On se povlači iz javnosti, a samim time bilo bi logično da i njegova priča nestane s njime. Usprkos svemu neki misteriozni događaji su ponovno „oživjeli“ Philadelphia eksperiment.

Misteriozna Smrt Astronoma

20. travnja 1959. Morris Jessup moli Ivana T. Sandersona za momentalni susret u četiri oka. Jessup kod sebe ima sve svoje podatke o Philadelphia eksperimentu, te ih predaje Sandersonu. „U slučaju da doživim neku nesreću“ bile su njegove riječi. Još iste noći policajac u Dade County Parku u Floridi nalazi sumnjivo vozilo. Motor parkiranog automobila još radi. Za volanom se nalazi Morris K. Jessup koji par minuta nakon dolaska policije umire od trovanja ugljičnim monoksidom. Nema oproštajnog pisma, nema autopsije. Misteriozna smrt astronoma do danas nudi plodno tlo brojnim teorijama zavjere.

I sudbina Carla Allena također ostaje tajnovita. Svoja pisma je često pisao pod okriljem pseudonima, npr. Carlos Miguel Allende i pošiljao ih je iz različitih mjesta. Autor Robert Goerman je jedan od rijetkih ljudi, koji su ikada osobno s njime razgovarali o Philadelphia eksperimentu. Pretpostavlja se da je Allen 1994. umro u domu u američkoj saveznoj državi Colorado.

„Philadelphia Eksperiment“ – Nevidljivi Razarač

„USS Eldridge (DE 173)“, brod na kojem se odvio Philadelphia eksperiment je bio novi tip razarača. Za vrijeme drugog svjetskog rata su britanski i američki trgovački brodovi postali sve češća meta njemačkih podmornica. Samo 1942. saveznici su izgubili više od 1.000 brodova trgovačke mornarice „zahvaljujući“ njemačkim torpedoima. U rekordno vrijeme je Royal Navy stoga razvila novi tip razarača, koji je gradila i američka mornarica: „Destroyer Escort“ (DE), razarač „pratilac“ koji je bio veoma agilan u odnosu na prijašnje modele.

Od veljače 1943. do studenog 1945. SAD je u rekordno vrijeme proizveo 563 takva razarača: 17 razarača na mjesec. Oni su plovili u konvoju sa trgovačkim brodovima i kod toga su koristili sonar i radar s ciljem da bi pravovremeno pronašli neprijateljske podmornice i zrakoplove. Tri torpedne cijevi i brojni protu-avionski topovi pripadali su opremi tih razarača. Posadu je činilo 220 ljudi.

Demagnetiziranje kao Uzrok Mita o „Philadelphia Eksperimentu“?

1942. Da bi se obranili od njemačkih mina i torpedoa s magnetnim upaljačem „US Navy“ je razvila sistem za demagnetiziranje brodova koji je nosio kodno ime „Degaussing“, a također se koristio u tzv. „Destroyer Escorts“.

Nalazi li se ovdje možda uzrok mita o Philadelphia eksperimentu? Postoji mogućnost da su stručnjaci koji su radili na projektu demagnetiziranja razgovarali o tome kako će stvoriti „nevidljiv brod“. Što se tiče Allenove izjave o teleportiranju USS Eldridgea, tj. njezinog prevaljivanja više stotina kilometara u par minuta – znanstvenici smatraju da je tehnologijom koja nam je momentalno na raspolaganju to nemoguće.

Nitko nije Potvrdio Izjavu Mornara

Prije svega, nitko nije potvrdio izjavu Carla Allena o teleportiranju. Nijedan od ostalih mornara se nije mogao sjetiti tog eksperimenta. I „USS Eldridge“ koji je navodno prošao kroz pakao također nema nikakva oštećenja, ni indicije da se ta taj eksperiment uistinu odvio. Prema unosima u ratni dnevinik, na taj dan je razarač bio usidren u luci New Yorka, a ne u luci Philadelphiae.

Nakon Drugog svjetskog rata je „USS Eldridge“ , kao jedan od četiri razarača u okviru „Military Assistance Program“-a predan grčkoj mornarici. Brod je do 1993. plovio pod grčkom zastavom. 1999. se prestao koristiti, te je nakon toga uništen. „USS Slater“ je brod koji je identičan Eldridgeu, te se također koristio u grčkoj mornarici. Udruga bivših „Destroyer Escort“ veterana je taj brod vratila u SAD, te ga je restaurirala u potpunosti. Posljednji razarač pratilac je danas usidren kao brod-muzej na Hudson Riveru u Albany-u.


Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

utorak, 29. svibnja 2007.

Nafta – crno zlato iz dubine



Sirova nafta – sirovina potrebna za sve proizvode od benzina do plastične posude. Crpi se već preko jednog stoljeća. Ali potraga za njom još uvijek sliči kombinaciji magije i high tech-a. Što su prije bili avanturisti sa rašljama, danas su geolozi. Prije su naftu crpile „nježne“ crpke, a danas ih na oceanima zamjenjuju naftne platforme veće od Eiffelovog tornja. Npr. Hibernia – jedna od najvećih naftnih platformi na Zemlji. Izgradanja te platforme bila je tehnički i logistički veoma zahtjevna. Izgradnja platforme je trajala 6 godina – od prvih dijlova, pa sve do gotove platforme na oceanu.

Naftne platforme – divovi i posao usred mora

Rezerve sirove nafte nisu beskonačne. Većina još skrivenih naftnih polja leži prema mišljenju stručnjaka pod morskom površinom. Naftne kompanije stoga grade naftne platforme s ciljem eksploatacije sirove nafte. Kod toga pobjeđuje onaj tko može bušiti najdublje pod morskom površinom. Prosječna dubina iznosi 400 metara – to je dublje nego što je Empire State Building u New York-u visok. Rekord momentalno drži „Auger Tension Leg Platform“ pred obalom Louisiane u Meksičkom zaljevu. Od najviše točke na platformi do dna mora udaljenost iznosi približno 1000 metara! Ona je plivajuća platforma usidrena na morskom dnu. Pod platformama koje su fiksirane na dnu mora rekord drži „Bullwinkle“ u Meksičkom zaljevu. Visoka je oko 530 metara.

Naftne kompanije usprkos svemu već planiraju bušenja u dubini od 3.000 metara

Naftne platforme - Plivajuća preciznost

Problem kod naftnih bušotina pod površinom mora je pritisak koji uzrokuje voda: Materijal, naftne platforme i ljudi moraju izdržati nevjerojatno visok tlak. Stoga se ronioci često kod takvih zadaća više ne mogu koristiti. Roboti moraju preuzeti posao, učvrstiti svrdlo na dnu mora i nadzirati crpke za naftu.
Ako je potrebno bušenje u dubini od 300 metara, koriste se plivajuće platforme. One su čeličnim konopcima usidrene, te pomoću satelitske navigacije zadržavaju položaje. Najmoderniji brod za bušenje „Deepwater Pathfinder“ može čak kod valova većih od 20 metara vršiti precizna bušenja u dubini od 2000 metara. Kad se iscrpi jedan izvor nafte, taj brod se jednostavno odseli do drugog izvora.

Nafta – Kako je pronađena sirova nafta

Nafta nam je danas dostupna zbog toga što se rado kreće – stručnjaci to nazivaju migracijom. Nafta se kreće kao i mjehurići ugljikovog dioksida u mineralnoj vodi. Kada stigne do površine zemlje lakši sastojci odlaze u zrak, a ostatak ostaje npr. kao naftom natopljen pijesak. Ali u slučaju ako nepropustivi sloj kamenja spriječi nafti put, nastat će deponij nafte. Nafta se tada „uskladišti“ u tzv. sloju deponijskog kamena i iz njega se može eksploatirati.

Ostatak je malo geologije i vrlo mnogo sreće: Prvi pioniri među tragačima za naftom bili su pravi avanturisti. Danas je sve malo jednostavnije: kod otprilike svakog sedmog probnog bušenja pronalazi se nafta.
Geolozi specijalizirani na potragu za sirovom naftom kombiniraju različite indicije: npr. maleni poremećaji u magnetnom polju Zemlje otkrivaju potencijalno nalazište nafte. Također se koriste high tech „nosevi“. Na površini Zemlje ti aparati osjećaju i najmanje količine istupajućih ugljikovodika.

Pomoću 3-D zvučnih valova u podzemlje

Najpreciznija tehnika je tzv. 3-D seizmologija. Kod toga se veće područje presvuče mrežom od mjernih točaka. Tlo se tada izlaže udarnim valovima, kao kod manjeg potresa.Na mjernim točkama tzv. Geofoni primaju echo. Kod toga različiti slojevi kamena reflektiraju valove u različitoj brzini.Te razlike računalo pretvara u trodimenzionalnu sliku podzemlja.

Kod potrage za različitim naftnim poljima pod vodom geolozi koriste drugu tehniku: tzv. „Airguns“. To su kapsule u kojima je stlačen dušik. Kad one ekspandiraju, stvaraju udarne valove koji prolaze tlom. Brodovi za sobom vuku airgune i geofone koji mjere echo.

Pomoću tehnike i podataka geolozi mogu danas bolje procijeniti isplaća li se probno bušenje. Neke tvrtke tvrde da imaju postotak uspješnih bušenja veći od 50 %.

Nastanak Nafte – kako je nastala nafta

Približavaju li se zalihe nafte kraju ili ne? Je li bušotina konačno prazna, ili se uvijek obnavlja? O tome postoje različite teorije, a one ovise o teorijama nastanka nafte. Najrealnija teorija nastanka nafte glasi:

Više milijuna godina prije našeg vremena: U jezerima i morima žive ogromne količine mikroorganizama, kao što su bakterije ili alge – drugim riječima plankton. Nakon odumiranja plankton tone na dno i tamo stvara pomoću pijeska i kamenca organski mulj, tzv. truli mulj. Taj mulj se ne može razgraditi u vodi, budući da je ona siromašna kisikom. Mulj se pretvara u zrnato „majčinsko kamenje“; polazni materijal za nastanak nafte.

Tokom sljedećih godina se uvijek više slojeva „majčinskog kamenja“ taloži i postupno se potiskuje pod Zemljinu koru. Tamo se povećava pritisak i temperatura, sve do kada ne nastane nafta: Kod temperatura između 60 i 120 stupnjeva nastaje nafta, a kod temperatura iznad 150 stupnjeva nafta prelazi u plin. Tako nastaje nafta.

Zalihe nafte veće, nego što se mislilo?

Drugu teoriju zastupa Thomas Gold iz Cornell universiteta u SAD-u. Astrofizičar je mišljenja da nafta nastaje samo pomoću pritiska, bez planktona ili drugog materijala iz pradoba.
Njegovo objašnjenje: Element koji se sastoji od sirove nafte postoji i u svemiru – ugljikovodik.U svemiru definitivno ne postoji organski materijal. Ako nafta nastaje bez planktona, samo pomoću pritiska, tada zalihe nafte nisu ubrzo iscrpljene, već će se same ponovno obnoviti.
Tada nafta ne bih više bila crno zlato, već bih bila toliko česta kao sol. Momentalno je Thomas Gold sa svojom teorijom ostao izopćenik. Naime, svoju teoriju nažalost nije uspio dokazati.

Nafta – naftna platforma Hibernia – div među divovima

Jedna od najvećih naftnih platformi svijeta je Hibernia. Smještena je pred obalom Kanade, 224 metara visoka i preko milijun tona teška. Do 280 ljudi radi na njoj. Nafta se eksploatira 24 h na dan – prosječno 21 milijun litara dnevno.

Naftna platforma Hibernia je usidrena u izrazito opasnom području: more je neprestano uzburkano olujama, velike sante leda plutaju u oceanu. Tegljači su tokom cijelog dana u stanju priprave; u slučaju da santu leda treba maknuti pomoću „divovskog lasoa“. Do toga u praksi uopće ne bih smjelo doći: Meteorološke stanice, radarsko i satelitsko promatranje zajedno stvaraju savršenu mrežu za nadzor kretanja santi leda. Naftna platforma Hibernia je također opremljena i za najlošiji mogući scenarij: Ona može bez oštećenja izdržati susret sa santom leda teškom milijun tona.

Kao najveća zaštita protiv sudara naftne platforme sa santom leda služi tzv. „Gravity Base Structure“, 111 metara visoki betonski stup zvijezdastog oblika. Beton tog stupa je pojačan čeličnim nosačima. Čak 6 milijuna tona teška santa leda bi Hiberniu samo oštetila, ali ne i uništila. No, takva gromada nastaje prosječno samo svakih 10.000 godina.

Milimetarski posao kod postavljanja naftne platforme na moru

Izgradnja n Hibernie je bila industrijski, kao i logistički izazov. Prvo je izgrađena osnova naftne platforme, tzv. „Gravity Base Structure“. Nakon toga slijedila je nova prepreka: Transport na vodu. Manevar koji je mogući samo kod izrazito povoljnih vremenskih uvjeta. Oluje i visoki valovi bi tog diva mogle potopiti. Sljedeća faza: Platforma i baza su dovršene. Sve je spremno za spajanje na moru. Tegljači naftnu platformu odvlače na more, gdje je pozicioniraju iznad osnove.To se mora odraditi na milimetarskoj razini. Inženjeri su odredili točne koordinate, kako bi se djelovi mogli savršeno spojiti. Tek nakon toga se Hibernia vuče na otvoreno more. Nakon sveukupno 6 godina izgradnje taj gigant  od 587.000 tona  u obliku naftne platforme  plovi morem, da bi se usidrio pred obalom Kanade.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?