Nafta – crno zlato iz dubine

Sirova nafta – sirovina potrebna za sve proizvode od benzina do plastične posude. Crpi se već preko jednog stoljeća. Ali potraga za njom još uvijek sliči kombinaciji magije i high tech-a. Što su prije bili avanturisti sa rašljama, danas su geolozi. Prije su naftu crpile „nježne“ crpke, a danas ih na oceanima zamjenjuju naftne platforme veće od Eiffelovog tornja. Npr. Hibernia – jedna od najvećih naftnih platformi na Zemlji. Izgradanja te platforme bila je tehnički i logistički veoma zahtjevna. Izgradnja platforme je trajala 6 godina – od prvih dijlova, pa sve do gotove platforme na oceanu.

Naftne platforme – divovi i posao usred mora

Rezerve sirove nafte nisu beskonačne. Većina još skrivenih naftnih polja leži prema mišljenju stručnjaka pod morskom površinom. Naftne kompanije stoga grade naftne platforme s ciljem eksploatacije sirove nafte. Kod toga pobjeđuje onaj tko može bušiti najdublje pod morskom površinom. Prosječna dubina iznosi 400 metara – to je dublje nego što je Empire State Building u New York-u visok. Rekord momentalno drži „Auger Tension Leg Platform“ pred obalom Louisiane u Meksičkom zaljevu. Od najviše točke na platformi do dna mora udaljenost iznosi približno 1000 metara! Ona je plivajuća platforma usidrena na morskom dnu. Pod platformama koje su fiksirane na dnu mora rekord drži „Bullwinkle“ u Meksičkom zaljevu. Visoka je oko 530 metara.

Naftne kompanije usprkos svemu već planiraju bušenja u dubini od 3.000 metara

Naftne platforme - Plivajuća preciznost

Problem kod naftnih bušotina pod površinom mora je pritisak koji uzrokuje voda: Materijal, naftne platforme i ljudi moraju izdržati nevjerojatno visok tlak. Stoga se ronioci često kod takvih zadaća više ne mogu koristiti. Roboti moraju preuzeti posao, učvrstiti svrdlo na dnu mora i nadzirati crpke za naftu.
Ako je potrebno bušenje u dubini od 300 metara, koriste se plivajuće platforme. One su čeličnim konopcima usidrene, te pomoću satelitske navigacije zadržavaju položaje. Najmoderniji brod za bušenje „Deepwater Pathfinder“ može čak kod valova većih od 20 metara vršiti precizna bušenja u dubini od 2000 metara. Kad se iscrpi jedan izvor nafte, taj brod se jednostavno odseli do drugog izvora.

Nafta – Kako je pronađena sirova nafta

Nafta nam je danas dostupna zbog toga što se rado kreće – stručnjaci to nazivaju migracijom. Nafta se kreće kao i mjehurići ugljikovog dioksida u mineralnoj vodi. Kada stigne do površine zemlje lakši sastojci odlaze u zrak, a ostatak ostaje npr. kao naftom natopljen pijesak. Ali u slučaju ako nepropustivi sloj kamenja spriječi nafti put, nastat će deponij nafte. Nafta se tada „uskladišti“ u tzv. sloju deponijskog kamena i iz njega se može eksploatirati.

Ostatak je malo geologije i vrlo mnogo sreće: Prvi pioniri među tragačima za naftom bili su pravi avanturisti. Danas je sve malo jednostavnije: kod otprilike svakog sedmog probnog bušenja pronalazi se nafta.
Geolozi specijalizirani na potragu za sirovom naftom kombiniraju različite indicije: npr. maleni poremećaji u magnetnom polju Zemlje otkrivaju potencijalno nalazište nafte. Također se koriste high tech „nosevi“. Na površini Zemlje ti aparati osjećaju i najmanje količine istupajućih ugljikovodika.

Pomoću 3-D zvučnih valova u podzemlje

Najpreciznija tehnika je tzv. 3-D seizmologija. Kod toga se veće područje presvuče mrežom od mjernih točaka. Tlo se tada izlaže udarnim valovima, kao kod manjeg potresa.Na mjernim točkama tzv. Geofoni primaju echo. Kod toga različiti slojevi kamena reflektiraju valove u različitoj brzini.Te razlike računalo pretvara u trodimenzionalnu sliku podzemlja.

Kod potrage za različitim naftnim poljima pod vodom geolozi koriste drugu tehniku: tzv. „Airguns“. To su kapsule u kojima je stlačen dušik. Kad one ekspandiraju, stvaraju udarne valove koji prolaze tlom. Brodovi za sobom vuku airgune i geofone koji mjere echo.

Pomoću tehnike i podataka geolozi mogu danas bolje procijeniti isplaća li se probno bušenje. Neke tvrtke tvrde da imaju postotak uspješnih bušenja veći od 50 %.

Nastanak Nafte – kako je nastala nafta

Približavaju li se zalihe nafte kraju ili ne? Je li bušotina konačno prazna, ili se uvijek obnavlja? O tome postoje različite teorije, a one ovise o teorijama nastanka nafte. Najrealnija teorija nastanka nafte glasi:

Više milijuna godina prije našeg vremena: U jezerima i morima žive ogromne količine mikroorganizama, kao što su bakterije ili alge – drugim riječima plankton. Nakon odumiranja plankton tone na dno i tamo stvara pomoću pijeska i kamenca organski mulj, tzv. truli mulj. Taj mulj se ne može razgraditi u vodi, budući da je ona siromašna kisikom. Mulj se pretvara u zrnato „majčinsko kamenje“; polazni materijal za nastanak nafte.

Tokom sljedećih godina se uvijek više slojeva „majčinskog kamenja“ taloži i postupno se potiskuje pod Zemljinu koru. Tamo se povećava pritisak i temperatura, sve do kada ne nastane nafta: Kod temperatura između 60 i 120 stupnjeva nastaje nafta, a kod temperatura iznad 150 stupnjeva nafta prelazi u plin. Tako nastaje nafta.

Zalihe nafte veće, nego što se mislilo?

Drugu teoriju zastupa Thomas Gold iz Cornell universiteta u SAD-u. Astrofizičar je mišljenja da nafta nastaje samo pomoću pritiska, bez planktona ili drugog materijala iz pradoba.
Njegovo objašnjenje: Element koji se sastoji od sirove nafte postoji i u svemiru – ugljikovodik.U svemiru definitivno ne postoji organski materijal. Ako nafta nastaje bez planktona, samo pomoću pritiska, tada zalihe nafte nisu ubrzo iscrpljene, već će se same ponovno obnoviti.
Tada nafta ne bih više bila crno zlato, već bih bila toliko česta kao sol. Momentalno je Thomas Gold sa svojom teorijom ostao izopćenik. Naime, svoju teoriju nažalost nije uspio dokazati.

Nafta – naftna platforma Hibernia – div među divovima

Jedna od najvećih naftnih platformi svijeta je Hibernia. Smještena je pred obalom Kanade, 224 metara visoka i preko milijun tona teška. Do 280 ljudi radi na njoj. Nafta se eksploatira 24 h na dan – prosječno 21 milijun litara dnevno.

Naftna platforma Hibernia je usidrena u izrazito opasnom području: more je neprestano uzburkano olujama, velike sante leda plutaju u oceanu. Tegljači su tokom cijelog dana u stanju priprave; u slučaju da santu leda treba maknuti pomoću „divovskog lasoa“. Do toga u praksi uopće ne bih smjelo doći: Meteorološke stanice, radarsko i satelitsko promatranje zajedno stvaraju savršenu mrežu za nadzor kretanja santi leda. Naftna platforma Hibernia je također opremljena i za najlošiji mogući scenarij: Ona može bez oštećenja izdržati susret sa santom leda teškom milijun tona.

Kao najveća zaštita protiv sudara naftne platforme sa santom leda služi tzv. „Gravity Base Structure“, 111 metara visoki betonski stup zvijezdastog oblika. Beton tog stupa je pojačan čeličnim nosačima. Čak 6 milijuna tona teška santa leda bi Hiberniu samo oštetila, ali ne i uništila. No, takva gromada nastaje prosječno samo svakih 10.000 godina.

Milimetarski posao kod postavljanja naftne platforme na moru

Izgradnja n Hibernie je bila industrijski, kao i logistički izazov. Prvo je izgrađena osnova naftne platforme, tzv. „Gravity Base Structure“. Nakon toga slijedila je nova prepreka: Transport na vodu. Manevar koji je mogući samo kod izrazito povoljnih vremenskih uvjeta. Oluje i visoki valovi bi tog diva mogle potopiti. Sljedeća faza: Platforma i baza su dovršene. Sve je spremno za spajanje na moru. Tegljači naftnu platformu odvlače na more, gdje je pozicioniraju iznad osnove.To se mora odraditi na milimetarskoj razini. Inženjeri su odredili točne koordinate, kako bi se djelovi mogli savršeno spojiti. Tek nakon toga se Hibernia vuče na otvoreno more. Nakon sveukupno 6 godina izgradnje taj gigant  od 587.000 tona  u obliku naftne platforme  plovi morem, da bi se usidrio pred obalom Kanade.

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

Tajni ruski torpedo – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?

Obavijeni mjehurom plina lete kroz vodu, a pogoni ih raketni motor: Zahvaljujući modernoj tehnici ruski „škval“ torpedo postiže brzinu veću od 360 km/h. To je četiri puta veća brzina u odnosu na NATO–ove podvodne projektile. Možda je to novo čudo iz istoka već uzrokovalo prve nesreće – potonuće podmornice „Kursk“.

Prvi torpedo je razvijen u 19.st. Ali sa tim primjercima današnje Hightech naoružanje nema mnogo zajedničkog: Današnji primjerci sami traže svoj cilj, te se čak nakon lansiranja mogu reprogramirati.

Tajni ruski torpedo – razvoj torpeda do drugog svjetskog rata

Prvobitno se svaki oblik eksploziva koji se aktivirao pod vodom smatrao torpedom. Na taj način su se u američkom građanskom ratu potapljali oklopni brodovi. Eksploziv se uz pomoć motke približio brodu, te se tada aktivirao. Takav oblik ratovanja je bio prilično riskantan, budući da se je prvo bilo potrebno neprimjećeno približiti brodu.

Prvi torpedo s vlastitim pogonom

Prvi torpedo s vlastitim pogonom je 1886. razvio englez Robert Whitehead uz pomoć austrijskog oficira. Opremljen bojnom glavom od 18 kg ovaj je torpedo imao domet od 200 m. U nadolazećim godinama je torpedo postajao sve brži, povećavao se domet i količina eksploziva, ali nije mogao mijenjati kurs nakon aktivacije. Torpedo je zadržavao kurs do kad je ostao bez goriva, ili do trena kad je pogodio cilj.

Zastrašujuća podmornica u 2.svj. ratu

U prvom svjetskom ratu je njemačka mornarica prvi puta torpedo koristila u većoj količini kod opremanja vlastitih podmornica. Projektili cigarastog oblika se od tog trena smatraju najvažnijim alatom podvodnih jedinica. Svoje zastrašujuće djelovanje  torpedo je dokazao prije svega u 2. svj. ratu: Zahvaljujući njima tisuće savezničkih ratnih i trgovačkih brodova su potopljene od strane njemačkih podmornica.

Torpedo - Cik-cak u cilj

U to doba su pojavili se prvi  modeli torpeda s upravljanjem. Njemački „Flächenabsuchtorpedo“ (FAT) se kretao programiranim cik-cak kursom da bi povisio vjerojatnost pogodka kod napada na konvoj. „Zaunkönig“ torpedo je za razliku od njega svoj cilj tražio akustički – orijentirao se pomoću zvuka (buke) koji je uzrokovao njegov cilj.

Tajni ruski torpedo  – inteligentni podvodni projektili.

Najveći moderni torpedoi su do 7 metara dugi i do 1,5 tona teški. Stlačeni zrak ili klip lansira takav projektil iz torpedne cijevi. Da bih mogli pratiti svoje ciljeve, današnji torpedoi su opremljeni ekstremno osjetljivim senzorima. Oni omogućuju prijam i analizu akustičkih signala udaljenih brodova. Torpedoi također sami mogu odašiljati zvučne signale, kako bi se mogli pomoću eho-a orijentirati.

Naredbe za torpedo prolaze kroz bakrenu žicu

Neki tipovi torpeda ostaju nakon lansiranja spojeni s brodom preko bakrene žice. Kroz bakrenu žicu informacije prolaze od torpeda do broda i obrnuto. Na taj se način u svako vrijeme može promijeniti cilj ili prekinuti napad.Projektilom se upravlja do kad ne pronađe i uništi cilj.

Eksplozije torpeda ispod broda

Moderni torpedo ne juri direktno u brod, da bi kod prvog dodira eksplodirao. Mnogo efektivniji su kada eksploziv detonira nekoliko metara ispod broda. Eksplozija uzrokuje ogromni plinski mjehur koji može uzrokovati lomljenje broda na dva dijela.

Senzori mogu ometati torpedo

Na takve napade nisu spremni ni ogromni ratni brodovi, kao ni nosači zrakoplova. U slučaju da torpedo pogodi kormilo ili propelere broda, takav gigant bih ostao ograničenih manevarskih sposobnosti, ili potpuno nepokretan – a samim time lak plijen za daljnje projektile. Stoga se ratni brodovi najčešće kreću u formaciji od više brodova. Okolina se kod toga neprestano pretražuje za sumnjivim objektima. Jedina mogućnost obrane od torpeda je da se projektil uz pomoć plutajućeg senzora navede na pogrešan kurs. Signali koje prima i odašilje takav senzor privlače projektil. Zahvaljujući tome uništava se samo senzor, a brod ostaje neoštećen.

Od ruskih nadtorpedoa se praktički nije moguće braniti

Pretpostavka za uspješnu obranu torpeda je pravovremeno otkrivanje nadolazećeg projektila. To je moguće npr. kad se približava torpedo cigarastog obika s brzinom od 80 km/h – kao momentalno najbrži modeli NATO-a. Novi ruski izum ne ostavlja cilju praktički nikakvu mogućnost obrane. Takozvani „škval“ torpedo napada cilj s brzinom većom od 360 km/h.

Tajni ruski torpedo  – oluja iz istoka

Počeci su bili u 60-im godinama. Od tada se pod vodstvom tehničara Michaila Merkulova radilo na daljnjem razvoju torpedoa za podmornice. Zapadni tehničari su tom projektu prognozirali neuspjeh i brzu propast. Bili su šokirani kad su u 80. –im godinama sovjeti uspjeli: „šhkval“, tj. „Oluja“ su nazvali to otkriće – torpedo koji je najmanje četiri puta brži od NATO – ovih konkurenata.

Tajni ruski torpedo - Let pod vodom

Kako su znanstvenici uspjeli povisiti brzinu svojih torpedoa tako značajno? Voda naime uzrokuje mnogo veće trenje od zraka. Rješenje zvuči prilično jednostavno, ali je tehnički gledano vrlo problematično za realizaciju. Torpedo ne „pliva“, već „leti“ – obavijen mjehurom plina, a za pogon koristi raketni motor.

Nevjerojatno brz torpedo zahvaljujući superkavitaciji

Fenomen koji su tehničari kod tog projekta koristili naziva se kavitacija. Ako se objekti pod vodom ubrzaju na brzinu veću od 180 km/h, zbog pod tlaka oko njih nastaju mjehurići. Kod brzih brodova može čak doći i do toga da se propeler okreće u „šupljini“ bez kontakta s vodom. Za svoj „Shkval“ su sovjetski istraživači taj efekt djelomično „proširili“ pomoću ispušnih plinova rakete – do superkavitacije. Obavijen mjehurom plina torpedo više praktički ne dolazi u kontakt s vodom i stoga se trenje drastično smanjuje. Najnoviji oblici ovog nadtorpeda postižu navodno brzinu veću od 500 km/h.

Je li na „Kursku“ eksplodirao „škval“-Torpedo?

Momentalno su navodno sve ruske podmornice opremljene „škval“ torpedoima. To otvara i novu perspektivu u odnosu na ponašanje ruske vojske i političkog vodstva nakon potonuća Kurska u kolovozu 2000. Rusi su odbili svaku pomoć kod spašavanja posade – vjerojatno zbog straha od špijunaže. Sumjna se da je „Kursk“ trebao testirati najnoviju verziju škvala. Škval je kod testiranja navodno eksplodirao u torpednoj cijevi zbog defektne bojne glave i time uzrokovao potonuće Kurska.

Tajni ruski torpedo  – visokobrzinski projektili - pod vodom s većom brzinom od 5000 km/h?

Američki znanstvenici su pokušali smanjiti rusku prednost kod razvoja torpeda. Kod potrage za uzorima iz prirode pronašli su pingvine. Ti pametni plivači koriste efekt kavitacije. Kod plivanja ispuštaju zrak kroz kožu. Mjehurići koji kod toga nastaju smanjuju otpor vode. Princip koji obećava ospjeh: Prema tom uzoru su znanstvenici izradili projektil i njime su postavili novi brzinski rekord. Njihov projektil je postigao brzinu od 1500 metara u sekundi, što odgovara brzini od 5400 km/h. Istraživač Thomas Gieseke tvrdi da su moguće brzine od čak 3000, 4000 ili 5000 metara u sekundi.

Projekt budućnosti : Torpedo „Manta“

Prema zamislima znanstvenika. Konflikti pod vodom će se u budućnosti rješavati pomoću robota. Od podmornica bi se u budućnosti trebale odvojiti podmornice – roboti (bez ljudske posade). Prvi prototip Manta projekta već postoji. Manta treba protivničke podmornice pronaći i u slučaju potrebe napasti. Prednost: Kod opasnih misija amerikanci ne bi morali riskirati živote vlastitih ljudi. Robot će navodno funkcionirati bez torpedoa; jedino naoružanje bit će viskobrzinski projektili iz laboratorija Thomasa Giesekea.

San američke mornarice je podmornica obavijena plinskim mjehurom. Bez većeg otpora na taj bi način  podmoornica po uzoru na torpedo mogla postići brzinu od 5000 km/h.

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

Tajni razvoj nuklearnih podmornica - čelični divovi

Već 50 godina se sakrivaju u dubinama naših oceana: U hladnom ratu su nuklearne podmornice bile strateški gledano odlučujuće oružje. Ti čelični divovi mogu svojim nukleranim raketama napasti bilo koje mjesto na Zemlji i istovremeno ostaju nevidljivi do samog napada. Ogromnim investicijama i strogo tajnim projektima dvije velesile: SAD i SSSR bore se za prevlast na svjetskim morima. Nerijetko se to nadmetanje plaća ljudskim žrtvama na podmornicama: Uz oštećene sovjetske reaktore, nesreće su uzrokovale brojne smrtne slučajeve – i to na obje strane željezne zavjese.

Podmornice - Čelični giganti – kako je razvoj započeo

Pet zemalja danas posjeduje podmornice s nuklearnim pogonom: SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina. Najveće su 175 metara duge ruske podmornice Tajfun klase. Jedini konkurent im je 170 metara duga američka Ohio klasa.

Tajni istraživački i razvojni centar podmornica Oak Ridge

Povijest atomskih podmornica započinje 1946. Grupa najboljih inženjera brodogradnje SAD-a odlazi u tajni istraživački centar u Oak Ridge-u, Tennessee. Oni će se tamo upoznati s novom tehnologijom za razvoj energije: nuklearnom energijom. U Oak Ridgeu na tom projektu rade znanstvenici koji su prije dvije godine razvili prvu atomsku bombu.

Revolucija podmornica: nuklearni reaktor

Admirala Haymena Rickovera fascinira tehnika. On želi atomski reaktor smjestiti na podmornicu – revolucija. U to doba sve podmornice raspolažu kombinacijom diesel motora i akumulatora. Budući da diesel motor troši mnogo zraka, on se isključuje kod ronjenja. Opskrbu energijom pod vodom preuzimaju akumulatori. Takve podmornice mogu roniti samo par sati.

Mjesecima pod vodom pomoću nuklearnog reaktora

Nuklearni reaktor ne treba kisik. Podmornica mora izroniti tek kada su potrošeni štapovi nuklearnog goriva. A to može trajati mjesecima. Uz pomoć nuklearnog  reaktora se iz mora elektrolizom može proizvesti i kisik, koji je od životne važnosti za posadu.

Lančana nuklearna reakcija unutar reaktora iza debelog zaštitnog sloja

Iza debelog zaštitnog sloja nuklearnog reaktora dolazi do cijepanja atoma: Jezgre atoma urana se gađaju neutronima i kod toga se raspadaju. Oslobađaju se novi neutroni i dolazi do lančane reakcije. Toplina koja kod toga nastaje stvara paru. Para pokreće generator koji podmornicu opskrbljava električnom energijom i omogućuje rotaciju propelera.

Nuklearne podmornice - Čelični giganti – nadmetanje nuklearnih velesila

21.1.1954. – nakon osam godina razvoja amerikanci su uspjeli: USS Nautilus je „rođen“. Prva nuklearna podmornica svijeta ima dužinu od 97 metara. Pomoću svojih 7500 konjskih snaga u sljedećim godinama lomi sve brzinske rekorde pod vodom. Naizgled je borba za prevlast nad morem dobivena.

Sovjetski tajni projekt: nuklearna podmornica K 3

Sovjeti se također bave razvojem podmornica. 1952. Staljin zove svoje najbolje inženjere u Kremlj. I on želi čim brže razviti nuklearnu podmornicu na nuklearni pogon. Ime tajnog projekta glasi „K 3“. Dizajn navedene nuklearne podmornice je revolucionaran, osim toga raspolaže s 2 nuklearna reaktora – služe sigurnosti, u slučaju da se jedan nuklearni reaktor ošteti, drugi preuzima njegovu funkciju.

Nuklearna podmornica USS Nautilus zaostaje za konkurencijom

Već 9.8.1957. se K 3 pušta u vodu. Kad se godinu dana kasnije aktiviraju nuklearni reaktori, ostvaruje se nemoguće: Podmornica postiže 30 čvora pod vodom – USS Nautilus postiže samo 23 čvora. K 3 osim toga roni do 300 metara dubine – 100 metara više od američkih konkurenata.

Neispravni nuklearni reaktori ozračuju posade

Postoji problem na palubi K 3: Radijacija istupa. Budući da je taj nedostatak uzrokovan načinom izgradnje reaktora, taj nedostatak se ne može u potpunosti sanirati. Zaštitne mjere su također nedostatne: Kod jednog slučaja posada jednostavno ispušta zrak iz spremnika, kako bi cirkulirao u podmornici i razrijedio radioaktivan plin. Kada su granične vrijednosti dozvoljenu dozu prekoračile 100 puta, K 3 izranja kako bi se prozračila. Koliko žrtava su uzrokovali neispravni reaktori nije poznato.

Nukelarne podmornice - Čelični giganti – nuklearne katastrofe i opasnosti

Nejasno je koliko se nesreća dogodilo s nuklearnim podmornicama. U svakom slučaju mrtvih ima s obje strane željezne zavjese. 1963. je potonula američka podmornica Thresher, 129 ljudi umire. Pet godina kasnije je prijavljeno 99 mrtvih kod potonuća podmornice Scorpio. 1970. na ruskoj K 8 izbija vatra - 52 mornara su izgubila život. 1986. K219 upada u nedaće – četvero mrtvih. U kolovozu 2000 pogiba 118 mornara nakon eksplozije eksperimentalnog torpeda na podmornici Kursk.

Vremenski tempirane bombe kucaju

Kao brojne kucajuće vremenski tempirane bombe – nuklearni reaktori i nuklearne rakete. Koliko ih leži na dnu mora može se samo procjenjivati. Prema prognozama stručnjaka reaktori će sljedećih 100 godina sprečavati izlaz radioaktivnog zračenja – ali samo ako su pravilno ugašeni, a što će se nakon toga dogoditi; ne zna nitko.

Kraj ere nukleranih podmornica prijašnje generacije

Od kraja hladnog rata era ronećih giganata se približava kraju. 1997. je Rusija službeno započela starije podmornice izbacivati iz flote. Reaktori se privremeno skladište, a što će se poslije s njima dogoditi nije jasno.

Sljedeća generacija nuklearnih podmornica

Usprkos tomu se u SAD-u već gradi sljedeća generacija nuklearnih podmornica: USS Virginia klasa. Manji i brži od bivših giganata, opremljen najmodernijom upravljačkom i radarskom tehnikom, primjerak Virginia klase stoji 1,6 milijardi američkih dolara.

Njemačka alternativa: podmornica U-212

Njemačka mornarica ne posjeduje takve gigante, ona se oslanja na drugi koncept. U Kielu je podmornica sa radikalno novim pogonskim konceptom stavljena u službu – Klasa U-212. Kao i giganti koje pokreću nuklearni reaktori i ona može više tjedna ostati pod vodom, ali umjesto nuklernog rektora, za opskrbu energijom posjeduje gorive ćelije.

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?

Nevidljivi špijuni – kako nas policija i tajne službe nadziru

Pomoću moderne tehnike i umrežavanja svijeta postaje uvijek lakše nadzirati svaki od naših koraka. Neprestano nas se može snimati ili prisluškivati. Telefoniramo li preko fiksnog telefona ili mobitela, šaljemo li nekome E-mail ili fax – tajne službe i policija imaju mogućnost pristupa tim informacijama. Tu mogućnost i koriste: U prošlim godinama se povećao broj registriranih nadzora fiksnih, a pogotovo mobilnih telefona. U nekim europskim zemljama je čak dozvoljeno i hackiranje privatnih računala u svrhu nadzora. Problem kod tog razvoja: Nadzor ne pogađa uvijek teroriste i organizirane kriminalce. Svatko može postati žrtva nadzornih mjera.

Problem s povjerljivim podacima

Što se događa kada slučajno postanete žrtva nadzora tajne službe? Je li garantirano brisanje o Vama slučajno prikupljenih podataka? Neće li se tehničke mogućnosti zlorabiti? O tome mora odlučiti zakonodavac. Inače će pokušaj prevencije kaznenih djela pasti na teret naše privatnosti.

Nevidljivi špijuni i tajni agenti– Online pretraživanje kuće

U nekim europskim zemljama postoji proširenje zakona koje tajnim službama dozvoljava hackiranje privatnih računala. Time te službe imaju direktan pristup informacijama pohranjenim na privatnim tvrdim diskovima. Ova sigurnosna mjera se naziva „online pretraživanje stana“. Ona je jedan od mnogih načina, kojima tajni agenti mogu nadzirati ljude.

Pristup povjerljivim podacima pomoću trojanaca

Online pretraživanje stana provodi se preko interneta. Za to se koriste sigurnosni propusti operativnih sustava i programa ili specijalni programi – trojanci. Najčešće se maskiraju kao privjesak E-maila. Na računalo se ti programi zahvaljujući tomu mogu instalirati bez znanja korisnika.

Rade li proizvođači software-a i tajne službe zajedno?

Nakon instalacije trojanac započinje svoj posao. Aktivira se kod uključivanja računala i pomoću veze na internet kontaktira druga računala. Čim je uspostavljena veza sa računalom tajne službe, tvrdi disk se može pretražiti u svrhu pronalaska kriminalnih aktivnosti.

Tajne službe - Nevidljivi špijuni i tajni agenti– nadzor telefona i mobitela

„Lawful Interception“, ukratko LI znači „zakonski nadzor“. Telekomunikacija tajnim službama omogućava relativno jednostavni pristup inforamcijama. Pomoću računalne veze ili programa, tzv. LI – porta tajne službe imaju osiguran pristup važnim serverima (poslužiteljima) koji prenose telefonske razgovore i vijesti. Davateljima telefonskih i internetskih usluga je zakonski propisano da tajnim službama moraju osigurati pristup korisničkim podacima.

Više nema šuma u telefonu

Danas više ni ponuđači telekomunikacijskih usluga ne mogu znati kada tajna služba prisluškuje ili pretražuje podatke. Pomoću softwarea agenti znaju koje web-stranice netko posjećuje i kada i s kime telefonira.
Svaki telefonski razgovor se može prisluškivati ili snimati pomoću jednog klika mišem. Šum u telefonu danas više ne postoji. Stoga je praktički nemoguće odrediti da li Vas netko nadzire.

IMSICatcher: Identifikacija diljem svijeta

Pomoću IMSI Catchera se provjerava „International Mobile Subscriber Identity“ korisnika mobilnog telefona, ukratko IMSI. Taj broj je memoriran na Sim kartici u mobitelu i može se identificirati diljem svijeta.
Vlasnici telefonskih mreža moraju sve podatke o klijentima koji pripadaju određenom IMSI broju dati na uporabu raznim službama. Na taj način se može identificirati osoba, i može se npr. Saznati njeno ime i adresa. Osim toga tajne službe mogu korisnika mobilnog telefona na taj način lokalizirati – i tako saznati u kojem području se neka osoba nalazi. Ako je netko u bijegu, na taj se način može saznati smjer bjega.

Prisluškivanje pomoću IMSI Catchera

Pomoću IMSI Catchera se mogu prisluškivati i razgovor preko mobilnih telefona. Kod tog procesa uređaj imitira mobilni odašiljač. Nadzirani uređaj se tako automatski javlja IMSI Catcheru, umjesto odašiljaču vlastitog mobilnog operatera. Tek tada se mobilni telefon povezuje sa svojim mobilnim operaterom-bez toga da korisnik to primjeti. Uređaj na taj način predstavlja vezu između mobitela i mobilnog operatera- i na taj način omogućuje prisluškivanje razgovora.

Nevidljivi špijuni i tajni agenti - Operation Gold

Berlin u 1950-im godinama: Granica između istočnog i zapadnog sektora Berlina je najstrože nadzirana granica svijeta. Ovdje se susreću velesile SAD i SSSR. Vrijeme je hladnog rata i obje države su u stnju ratne priprave.Prije svega, SAD računa s nuklearnim napadom od strane SSSR-a.

450 metara dug tunel u sovjetski sektor

Da bi se došlo do vrijednih informacija, američka tajna služba CIA u kooperaciji sa britanskim SIS-om pokreče najzahtjevniju i najskuplju operaciju istočno-zapadnog konflikta: OPERATION GOLD.
Za 6 milijuna dollara je nastao 450 metara dug špijunažni tunel u sovjetski sektor, s namjerom prisluškivanja komunikacije vojnih ustanova. 11 mjeseci su Amerikanci i Britanci prisluškivali razgovore između sovjetske vojske, Moskve i KGB-a-

tajni agent - Izdaja dvostrukog tajnog agenta

Kad su Sovjeti pronašli tunel, prezentirali su se šokirano i započeli su novinarsku prepiranje protiv SAD-a. Kad je 1959. otkriven dvostruki agent George Blake, Britanci i Amerikanci su saznali da je neprijatelj već prije izgradnje tunela znao za taj projekt.

Važne informacije o nuklearnom programu

Stručnjaci su mišljenja da su savezničke snage usprkos tomu saznale važne podatke o sovjetskom nuklearnom arsenalu. Da bi slali potpuno pogrešne informacije, Sovjeti bi previše ljudi morali upoznati s tom operacijom; što iz sigurnosnih i organizacijskih razloga nije bilo moguće. Sovjeti su radije štitili Blakea i zbog toga su izdali svoje planove.

Podaci o „Operation Gold“ još uvijek podliježu tajnosti. Sljedeće godine bih trebali biti objavljeni i pristupni javnosti.

Metal Storm – najbrže vatreno oružje svijeta
Tenk – odlike dobrog oklopnog vozila
Philadelphia Eksperiment – Teleportiranje je moguće?!
Tajno oružje rusa – jesu li rusi po naređenju Kremlja razvili super-torpedo?
Čelični divovi – tajni razvoj nuklearnih podmornica

Popravak električnih vodova – akcija u visini
Černobil – 21 godina poslije
Energija vjetra – snaga zraka u pokretu
Vodik – energija budućnosti
Gorivo budućnosti – može li vodik spriječiti energetsku krizu?
Crni pijesak – zbog čega Kanada raspolaže ogromnim zalihama nafte
Vjetrenjače pod vodom – kako plima i oseka stvaraju električnu energiju
Energija iz vulkana – kako se koristi toplina iz unutrašnjosti Zemlje
Kako vodene mase na pritisak tipke stvaraju električnu energiju
Nafta – crno zlato iz dubine

Pregovarati kao u filmu – Pravi li kino uspješne ljude?